Sretoh Magdu, staru komšinicu, majku Zdenke Mrse i Brane. Suprugu pokojnog Bože Mustapića. Prepoznasmo se, izljubismo pa provukosmo na brzinu kroz misli uspomene. Ko konac kroz ušicu igle. I, na tren ne dade se sakriti da nas, obuzeše fini trnci prošlosti.
Ljepota starog komšiluka .
Razjuži se oko srca. Misli nam poput maslačkovog paperja odlutaše nekud daleko. U prošlost.
A, šta je, zapravo, komšiluk?
Svijet zbijen između nekoliko kuća i zgrada, a sve u dometu mirisa što se otimaju šerpama u kojima se ručak krčka.
U taj svijet se nije moglo tek tako. Vrata bi se svakom novom posjetom otvarala više. Kanati na prozorima svaki put više širili. A kad bi se otvorila, ostajala bi otvorena zauvijek. E, tako je bilo u komšilucima .
Magda, Slovenka udala se i prihvatila život na Komanju Brdu. Čuvala ovce. Pa kad preseliše u stan u zgradi na Ćupriji postade komšinica. Svi bi skočili na noge da se nađe lijek za njenu zubobolju. Kakva travka ili tableta. Prolazila bi nam kroz avliju do naše bašče i brala ono što joj je trebalo. Bez pitanja. Jer to bješe dio finog gledanja. Desa Pecelj sa sinom Nemanjom dolazila bi redovno na kupanje u improvizovano kupatilo kojeg moj stari načini po zanatu. I vodu su nosili sa česme u našem dvorištu.
Ljuba Hajnoš bi uvijek osjetila kada bi mi imali goste. Po nepoznatom autu, zagoru koji je dopirao iz avlije. Ili po mirisu kafe što je bježao iz velikog ibrika.
“Pokoja mi ćaćina, neko je došao u Envere” zborila bi, a onda gegajući došla. Široko rastegnutim usnama prosipala bi osmijehe usput rondajući.
Otišao stari u banju, a mene zadužio da okopam luk. To je za mene bilo gubljenje vremena pa sam luk potkopao i počupanog ga ostavio na zemlji. Kako starog dočekati sa takvim lukom. Skočili u pomoc Rizvo Čerkez i njegova žena pa sav luk vratili u zemlju. U zgradi živjela familija Šator. Šefika bi svaki dan dolazila da nas obiđe. Pomilovala bi i pomirisala đurđine i ruže. Zavirila u šerpu da vidi šta se kuha. Probala okus pa polako otišla nazad. Usput bi ubrala koju ružu, a majka bi za njom povikala: “Aha, vidjela sam te.”
Dakako, šalila se.
“E , kad umreš donijet ću ti na mezar ruža koliko budeš imala godina”, nastavljala bi moja majka.
“Ne’š slagati?” rekla bi Sefika.
“Neću, sigurno neću” potvrđivala bi mama.
I nije. Umrla je u dubokoj starosti.
Mama je ispunila obećanje. Prekrila joj je mezar ružama.
U trudnoći sa mlađom sestrom mama je volila jesti prženu kafu. Poslala bi mene sa šoljom kod Ruže Puljić da mi uspe kafe koju je ona pržila. Znalo se to po mirisu što je dopirao iz njene avlije. I uvijek su djeca isla po pozajmice i vraćala ih. Uvijek je ono što fali bilo kod nekog u komšija zajmiti.
Bezbroj je ovakvih događaja. Živjeli smo kao jedna porodica. Dijelili dobro i bili pri ruci jedni drugima u zlu. Bili smo i mahalaši.
Kud ce kasaba bez toga. I u tome je komsija bio blizi od onog koji to nije.
Bio je to ambijent u kome smo bili na putu da uspijemo kao ljudi. Da se uspravljamo i “udaljimo od pećine”.
Gdje je nestao komšiluk? Taj krug kuća pod istom “uličnom svjetiljkom”.
Mjesto gdje smo učili kako živjeti. U toplini emocija bliskosti.
Učili se životu koji je samo jednosmjerna ulica. I ništa više.
