Kad se spomene Stolac, onda većina poznavalaca ovog grada pomisli na sveukupnost i raznolikost kulturnog naslijeđa. Međutim, prvi vizuelni dojam koji osjeti stranac u Stocu jeste obilje vode u ovoj oazi u kršu. Voda bistri um čovjekov, daruje mu život, a taj život nekad su bile stolačke mlinice.
Ko ih je prvi počeo graditi, Bog sami zna. Zna se samo da su služile čovjeku i za čovjeka. Prvi ih spominje Evlija Čelebija 1664. godine u svom putopisu. On kaže da se u Dolu na Bregavi nalazi 10 mlinica koje pokreće voda. Memibegović u XVIII vijeku navodi da kroz Stolac teče rijeka Bigava sa 180 mlinskih kola.
Iz ovih podataka može se zaključiti da je u Stocu još u XVIII vijeku bilo više od dvadest mlinica na Bregavi. Bregava od svog izvora u Dolu do posljednje mlinice u Vidovu polju dugačka je oko 7 km. U samom gradu bilo je oko deset mlinica. To znači da je na svako 4,5 kilometara bila po jedna mlinica u prosjeku.
Mlinice su zidane krečnjakom i lomljenim kamenom u malteru (karnica), a pokrivane su pločom i crijepom. U većini mlinica bio je prostor za smještaj mlinara i pomeljara. U tim prostorijama bila su ognjišta, odžaci ili peći za loženje vatre (furune). Uz mlinicu je obavezno bila i štala za smještaj konja. Vrlo je važno napomenuti da je u tim malim sobicama u mlinicama tekao idiličan život ovozemaljski. Seljaci nisu dogonili samo žito u mlinicu. Oni su prodavali suho meso, sir u mijehovima i razne poljoprivredne proizvode. Svaki mlinar je imao svoje mušterije,a oni su ujedno bili i kućni prijatelji, kumovi i ljudi od povjerenja. Mlinice su bile kao mostovi: spajali su obale, ali i ljude. U njima se odvijao onaj unutrašnji život kakav može poželjeti samo jedan civiliziran čovjek. Svi mlinari su bili bujne prirode i duha. Oni su znali i sa konjima postupati kao i sa ljudima. Evo jednog detalja koji govori koliko su mlinari i pomeljari bili vezani svojim, ne samo poslovnim , nego i intimnim životima.
Razbolio se nekakav pomeljar iz Vođena pored Ljubinja, a u kući mu ponestalo brašna. On pozva svoju malodobnu kćerku Radojku i reče joj da ide umjesto njega u Stolac u mlinicu Mehe Elezovića. Ona je u početku plakala, ali otac se morao poslušati. Babo joj je objasnio da ona ide samo za konjem i on će je odvesti tačno pred mlinicu, što joj je otac kazao, tako je i bilo. Pred mlinicom ih dočekao mlinar Meho i odmah prepoznao konja. Konja je rastovario i natakao mu zobnicu, a djevojčicu poslao u svoju kuću da se okrijepi i odmori. Kad je žito samljeo, natovario je konja i pozvao djevojčicu. Ona je opet pošla za konjem, a konji se uvijek vraćaju svojoj kući. Ovakvih priča iz mlinica ima mnogo, ali danas živimo u jednom obezduhovljenom i uzavrelom vremenu, u jednom izgubljenom svijetu, pa nas takve priče više ne zanimaju.
Mlinice u Stocu su bile u gravitacionoj zoni seljaka do 40 kilometara udaljenosti prema Ljubinju i do 40 kilometara prema Bileći. To je ogroman prostor. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije svakodnevno je dogonjeno u Stolac na stotine konja sa tovarima žita za mljevenje. Kafane su otvarane blizu mlinica. Poznate kafane u koje su svraćali mlinari bile su hotel „Evropa“ na Propi, kafana Islama Jaganjca i kafana Doma kulture. Prije nego što je napravljen Dom kulture, na ovom mjestu bila je kafana načinjena od daske i zvala se Bašta. U njoj je radio Hasan Sefo. Osim kafana, pored mlinica su obavezno otvarane i trgovine.
Od Inat ćuprije do Provalija bilo je osam mlinica. U mlinici pored Doma kulture radila su braća Adem i Meho Haračić. Meho je rano umro, a u mlinici je ostao Adem zvani Brko. Imao je velike brkove, bio je prava ljudina i dobroćudan čovjek. Na Pogleđu je radio moj otac Meho Elezović i moj brat Ibrahim ( Šaban) Elezović. I moj otac je imao brkove i zvali su ga, također , Brko. Iznad njegove, bila je mlinica Ibre Gerina i Mehe Tucakovića. Uporedo sa tom mlinicom nalazila se i mlinica Salke Lete, a pored samih Provalija mlinica Osme Turkovića (Kolumba). On nije dobio nadimak po poznatom moreplovcu Kolumbu, nego po svom intenzivnom društvenom životu. Ove mlinice nalazile su se desno od korita rijeke Bregave. Na lijevoj strani, pored Provalija, bile su mlinice Sule Buzaljka i njegovog sina Bajre, a nešto niže mlinica Huse Buzaljka i Džafera Sidrana čuvenog stolačkog travara. U Begovini su se nalazile dvije mlinice. One su bile u vlasništvu begova. Jedna se nalazila sa desne , a druga sa lijeve strane Bregave. U prvoj je radio Nusret Rizvanbegović, a u drugoj Murat Haračić, zvani Brale. U Podgrađi su bile dvije mlinice. Jedna se nalazila pored Alipašine džamije, u Novaku. To je bila Ružića mlinica, a radila je na kolo vertikalno postavljeno na rijeci. Druga , mlinica nalazila se pored Muftićevine. Ova mlinica je bila na lijepom mjestu i plijenila je oči prolazniku. U njoj su radili naizmjenično u različitim periodima mlinari: Halil Kukolj-Dedo, njegov sin Meho Kukolj, Đuro Milićević, Ahmet Šator i Pero Terkeš. Nažalost, ove mlinice su već davno srušene, a uspomene na njih ostale su samo na fotografijama. U donjem toku rijeke Bregave, u Vidovu polju, i sada se nalazi mlinica Ćamila Dizdara (Ošanićka mlinica). U njoj je jedno vrijeme radio sam Ćamil, a pored nje imao je i bojadžinicu. Naslijedio ga je Ševko Soldin, zvani Tantaranta, a poslije je mlinicu preuzeo Niko Matić. Međutim, od posljednjeg rata i ova je mlinica u ruševnom stanju.
Ovo je samo jedan mali isječak iz života stolačkih mlinara i njihovih mlinica. Na ovu temu mogu se napisati čitave studije. Na kraju, dužnost mi je , a i svih građana Stoca, da otrgnemo od zaborava tako važne, a lijepe uspomene na naše pretke, koji su radili vrlo važan i odgovoran posao. Bili su to vrlo pošteni i valjani ljudi. Iz razgovora sa mnogim sugrađanima, mogao sam zaključiti da su svi oni gajili lijepe i tople uspomene, pa čak i emotivne, na naše mlinare i njihove mlinice.
Muhamed Hamo Elezović
