„Prijatelj i ja sedimo na klupi/i slušamo vesti/koje su upravo stigle/kažu da imamo/ još samo par godina za nas.“ Zvuči kao početak pjesme, i jeste, naravno, Ekaterina Velika, bend naše generacije koji je iščezao u jednoj drugoj vrsti pošasti, koja je na drugačiji način odnosila ljude.
Grad se ispražnjava, a on govori: „Čuj, strah me je. Imam sve idealne uslove da dobijem korona virus. Star sam preko šezdeset pet godina, imao sam nekoliko operacija, među njima i one na srcu, a imunitet mi je ozbiljno narušen.“ Ne znam kako da reagujem: silazim u tržni centar, ispostavit će se da mu je to posljednji dan rada. Prilika za posljednju veliku nabavku. Limuna više nema, u apoteci uzimam po pet paketa paracetamola i vitamina „C“. Njemu ostavljam dio. To je moj posljednji „fasung“. Ne znam kupovati brašno i jaja naveliko, i ne znam šta bih s njima. Odnosno, znam, ali ne radi se o tome. To nije prioritet.
Iz iskustva znamo da je pitanje gladovanja stvar timinga, što prije počneš, manje ti treba da se navikneš, ali ovo, izgleda, neće biti ta vrsta Trećeg svjetskog rata, kako ga je prije nekog vremena nazvao papa Franjo. Ovo će biti duga, iscrpljujuća borba protiv protivnika o kojem malo znamo, koji se pojavio poput fantoma, i krenuo mijenjati naše živote. Ograničavati naše kretanje, reducirati naše pozdrave, činiti nas opreznijima, socijalno disfunkcionalnijima.
Kako ni znanstvenici nisu sigurni koje su mjere najbolje – Englezi se brane na jedan, Nijemci na drugi, Francuzi na treći način – valja, svakome, sam sa sobom napraviti prioritete. Što se socijalnih kontakata tiče, vazda je trebalo paziti s kim čovjek ima posla, pa s te strane i ne treba brinuti. Život pisca/autora je, u dobroj mjeri samoća, pa ako je to neki preduvjet da se poštuje karantin, neće ga biti teško ispuniti. Treba poslati ohrabrujuće poruke onima koje čovjek voli, tehnologija ionako nudi bezbroj mogućnosti da se ljudima pokaže kako mislimo na njih.
U susjedstvu, pak, nekada poznatom kao komšiluk uvijek postoji neko star i nemoćan kome će se moći pomoći, i onako kroz vrata, skoro incognito, gurnuti kesa s nekim potrepštima i lijekovima. Uz malo domestosa ili aerosola prostor treba dezinficirati i već smo negdje na pola puta do poštovanja uputa. Koje nam, baš naši velikodostojnici i ne znaju dati. Meni je, poslovično nepovjerljivom teško povjerovati da će nas oni koji su i zdravstvo i društvo doveli na ovu tačku, sad odjednom uskrsnuti kao heroji i povesti nas u borbu do pobjede. Taj film nećemo gledati.
Baš kao što mi je lahko povjerovati da je Donald Trump od njemačke kompanije za koju je procijenjeno da bi najbrže mogla doći do spasonosne vakcine, zatražio da se ona napravi samo za Amerikance. To je njegova „politika“, i to je današnji svijet. Sebičnosti. Zbog koje je ova situacija i nastala. Kako bi rekla jedna poznata znanstvenica: „Davali ste milione nogometašima, a imunolozi su dobijali 1800 eura, i sad se čudite?“ Tako nekako. Kao da smo svi skupa učestvovali u toj nepravednoj raspodjeli koja je svijet dovela na nivo logora s ograničenim kretanjem.
U ovakvim situacijama treba gledati i slušati šta govore pametniji, informisaniji od vas. Istina, ne previše, jer o virusu se ne zna puno, to je da ne pokazuje klasične simptome, i da je razvijen iz životinjskoga fundusa, najvjerovatnije pacova što mu u ljudskoj mutaciji omogućava različite mogućnosti širenja.
Ono što je najvažnije, jeste da svijet u ovom trenutku nema jedinstveno vodstvo koje bi ga moglo povesti u pravcu temeljno ljudskog rješavanja ovoga problema.
Ovakve situacije su uvijek mač sa dvije oštrice, i mogu poći u dva različita pravca. Prvi je, uz ograničavanje kretanja i nametanje određenih pravila, i želja za ograničavanjem slobode. To čine oni skloni stalnom reduciranju ljudskoga, oni koj se obično hoće izvaditi na „ekonomske posljedice“ i „disbalans“, a zapravo traže odstupnicu kako bi i dalje održali razlike između privilegiranih. Oni drugi, u koje nadam se, spada onaj koji ovo piše i medij koji čitate, pokušavaju da iz vlastitih resursa izvuku maksimum i ove dane karantina u borbi sa nevidljivim, ali izgleda, opakim neprijateljem – učine lakšim.
Humane, razložne poruke, iskustva, pomoć starijima i nemoćnima, to bi u ovom trenutku trebala biti naša najveća odgovornost. Svijet u ovom trenutku treba dati sve da položi taj ispit.
Jer, pitanje je, koliko će ih još ovakvih biti, ukoliko se to ne desi. Na to u ovom trenutku ne smijemo ni misliti. Glavu gore. I masku na nju. I u borbu. Ljudskošću.
Samo to nas čini ljudima. A ne jeftino politiziranje. Capisi!?
Ahmed Burić
Izvor: Radosarajevo.ba
https://radiosarajevo.ba/kolumne/ahmed-buric/sta-nas-cini-ljudima/370808
