Nigdje ništa zlokobnije do na Balkanu ne zvuči kao stihovi pjesme “Samo da rata ne bude”. Na svu nakupljenu tjeskobu u nizu poratnih godina, obesmišljavanju svega smislenog, izvrnutu logiku življenja, nakupljeni gnoj u čiru nacionalizma, pjev pomenute pjesme se čini kao da je sami strah propjevao.
Devedesetih su jednako note te inače lijepe pjesme bile pišanje u vjetar.
Uzalud vapeći dječiji pjev, uzalud mase protivne ratu, jahači apokalipse su pustili zlo iz boce. Cijenu znamo, posljedice nas progone i danas, ali malo naučismo iz svega.
Sve promišljanje i dalje je naslonjeno na te sumorne godine i na one još davnije i bolnije.
Politike nacionalizma dehumanizirale su sociološku prirodu čovjeka. On ne postoji van kolektiva. Njegovo promišljanje je “pripadajuće”.
Dozvoljenost i nedozvoljenost njegovih postupaka je izraz nepropisane obaveze više od njegovog vlastitog izbora.
Sreća čovjeka koju su izabrane vlasti dužne obezbijediti pretvara se u surogat trećeg lica množine. Politika postaje najunosniji biznis malog broja ljudi, a ostalima ostaje “razmišljanje o nama naspram drugih” umjesto o “nama samima naspram budućnosti”.
Omeđeni zidovima preporučenog ponašanja libimo se komunicirati, formirati zajedničke interese, biti praktični prema životnim potrebama jer se potičemo na suprotno.
Jer niko nije rekao da je vrijeme da se ide ususret umjesto suprotnim stranama ulice.
Ali tada bi politika prestala biti biznis za koji nisu potrebne kvalifikacije bilo kakve vrste. Pretvorila bi se u servis u funkciji građana.
Držanje pod kontrolom “bliske daljine” proizvodi beskonačni grč življenja koji se ponekada dovede nad provaliju novog zla.
Ljudi su ko voda; nađu puteve jedni ka drugima. Političari bi mogli pomoći u njihovom raščišćavanju umjesto što ga obesmišljavaju.
Da izvedu narode iz virtualnih rovova.
Zarad budućnosti i sreće. Da pjesma djece “Samo da rata ne bude” bude oda radosti života, a ne pjev straha crnih gavrana.
Suad Kika Prndelj
