Džanaze u meni izazivaju neke posebne osjećaje. Ne govorim o situacijama kada se sahranjuje neko prema kome gajiš emocije, nego o dženazi kao činu. Prvo trebaš doći do harema i nikad, ili rijetko, si bez društva bez obzira da li odlaziš pješke u lokalni harem ili autom u neki udaljeniji.
U haremu se klanja dženaza namaz, makar se često klanja i u dvorištu džamije. Kada pogledaš na desnu stranu i spustiš desnu ruku, a potom i na lijevu stranu pa ruke ostanu niz tijelo, to označava kraj namaza.
To što se dženaze obavljaju nakon ikindije namaza, odnosno u poslijepodnevnim satima, daje poseban ton svemu. Nekako u tom dijelu dana druge aktivnosti stanu i ima tu nešto teško za objasniti, a lahko za osjetiti. Žene ne budu u haremu, ali često budu pokraj.
Tokom čina ukopa ljudi pričaju uglavnom u grupama. Često ćeš uzeti lopatu da pomogneš pri zakopavanju pa ćeš činiti lagane pokrete ako si vičan tome. Ako nisi, namučit će te i nekolike lopate, a možda će ti i žuljevi skočiti.
Kao da ljudi u haremima osjećaju blizinu smrti i postanu dosta laganiji i prisniji prema drugima. Kada ljudi uzviknu „halalos“ na pitanje imama, kao da to stvarno misle – svi svima.
Nastranu to što nam je teško radi preminulog, dženaza kao ritual ima nešto neobično, transcendentno, pa i lijepo. Još da se na kraju kod učenja ne mora čučnuti.
Bešir Isaković
