Ima jedna modra rijeka. Nit’ duboka nit’ široka. Već taman tolika da bude razigrana i vipahna pa ponese zimi sve te vode što se ocijede s mokrih brda. Otopljeni snijeg što ga Hrgud otrese sa sebe. I Suhavić kad joj se preda i uvali u krilo.
Krotka, ljeti kada sneni Stočani svoje nemire utaču u njene lijene žubore i na osjenjenim obalama započinju nezapočeto. Dovršavaju nedovršeno. Ostavljaju svoje tajne sakrivene u gustišima šiblja.
Poput požilica, ona se spušta svojim koritom ostavljajući usput, kao bisere, dubine za kupališta. Šaljući svoje rukavce na mlinska kola. Na stupe i badnjeve.
Da krupno usitni i prljavo opere.
Svaka mahala je imala svoj kutak. Kupalište iznad brane, brzake uz baštenske zidove ispod Centrale, Veliku plažu, Pjene, mali vodopad u koji se skakalo i igralo puše u zapjenušenoj vodi, sakrivalo u pećinama.
Kupalište ispod Begovskog mosta, Zeleni vir pa Provalije. Veliki vodopad na čijoj sedri je izlivena betonska ploča.
Već u kasno proljeće, kao djeca, spuštali smo se na unutrašnjim kamionskim gumama – šlaufima niz Bregavu. Kada bi doplovili do Provalija, gume smo bacali s betonske ploče, a onda skakali sa velike visine za njima.
Pa nastavljali dalje. Preko Jokšinovca pa Kreševca, ispod Ćuprijskog mosta do zgrade opštine.
Na Luci uz zid bašte Lovca, bila je dubina. Dovoljna za plovidbu čamcima i skakanje sa zida.
Na Bentu – omiljenom kupalištu Uzinovičara i čaršijana, voda bi se zapjenila, prevalila preko njega, umirila i nastavila dalje. Jedan krak joj uvijek pobjegne. Otme joj se, provuče ispod mosta i prkosno okrene drugom stranom kroz Adu. Donoseći svježinu sve do Novaka gdje bi se vratio glavnom koritu. U polju, u sjenama topola, ponovo bi zastala pa napravila dubinu. Splavovi napravljeni od posječenih debala, mogli su ploviti njenim dubinama skoro do mlinice u polju.
Jedan cijeli život odvijao se uz tu ljepoticu. Nema Stočanina koji ne poznaje njene đerdape, brzake i gazove. U kojoj rupi je ugor. Gdje parangale baciti, a gdje klakom uzaptiti. Na kojim mjestima se mrijeste zelenke.
Gdje najlakše do žabljih bataka. Ili do rakova. Do njihovih ukusnih repova i onih kamenčića što ih kriju poput bisera, u sebi. Pod kojim kamenom bi mogla biti žigorica. Gdje ima smokava, a gdje sočnih kupina.
Na njenim obalama smo kopali glinu, na presušenom koritu tabanali riječno dno da bi igrali fudbal i od nedozrelih smokava pravili riječna kola zabadajuči kao lopatice drvca šibica u njih.
Ima jedna modra rijeka. Duboka i široka – taman da udahne život gradu uklesanom u kršu. Da Stočani imaju gdje ostaviti svoje uspomene. Radosti i tuge. Kažu da Stočanin pola života živi, a pola s Bregavom podijeli.
Ona je nama simbol buđenja, prolaznosti i vječite ljepote.
Baš kao trešnjev cvijet Japancima .
Suad Kika Prndelj
