Kupovnu marmeladu sam prvi put probao kod strine Mileve, namazala mi je veliku krišku hljeba, koru, kako se to zvalo u našem kraju.
Ne znam od čega je bila, ali se sjećam da sam polako jeo kako bi što duže uživao u tom za mene novom čarobnom ukusu. Bila je rijetka i prelijevala se po krajevima, curila mi niz prste i završavala na rubu rukava. Tek kasnije sam saznao da je strina razgađala sa slatkom vodom kako bi dobila na količini.
Tih sedamdesetih godina prošlog vijeka, živjelo se skromno, nije se bilo gladno, ali teško zarađen novac trošio se za neophodne stvari, a ne za nafaize, kako je moj đed zvao rijetke poslastice iz tod doba.
U podmiru se išlo jednom mjesečno, spisak se pravio večer prije. Iako je skoro uvijek bio isti, uredno se pisao iznova: brašno, šećer, so, zejtin, kafa…
Čitao bi otac naglas.
– Treba li još šta?
– Marmelada, opalio sam ko iz topa.
– Marmelada? Ima li to kod Stavra u prodavnici? Ako budne uzet ćemo.
Te noći jedva sam zaspao od uzbuđenja.
Metalna kantica sa slikom dječaka koju sam vidio kod strine nije mi izlazila iz glave, a kad sam konačno zaspao sanjao sam je, ali na kantici nije bila slika nasmijanog dječaka, već moja.
Šta ti je želja, ili kako ono kaže naš narod: “Što babi milo to joj se i snilo.”
Ustao sam rano kako bih s ocem išao u podmiru, to su bili rijetki za mene dragocjeni trenutci, jer ići u podmiru značilo je da će me otac sve do Stavrove prodavnice voziti u civarama i da ce mi tamo kupiti fišek bombona, a sada još i marmeladu, mojoj sreći nije bilo kraja.
Stavrova prodavnica, nije bila Stavrova već državna, ali mi smo je tako zvali. I dan danas iako već odavno nema Stavra, a ni prodavnice, taj napušteni objekat se zove Stavrova prodavnica.
Bio je to poveliki prostor, sa polupraznim rafama, velikim širokim pultom i vagom.
Stavro je bio ljubazan i nasmijan kao i uvijek, ali njegove crte lica sitne oči i tanke skupljene usne odavale su sasvim drugačiju ličnost.
Otac mu je dao spisak, a on je jedno po jedno donosio i stavljao na pult, uz neku neobaveznu priču. Kada je sve sa spiska bilo na pultu, Stavro je uzeo olovku koja mu je uvijek stajala iza uha i počeo sabirati.
Račun je bio pozamašan i otac se prilično unervozio.
Počeo je da prebira po namirnicama, premještao ih s jednog dijela pulta na drugi pa opet vraćao, samo marmeladu nije dirao, ona je stajala gdje je stajala, nasmijani dječak s kantice me gledao pravo u oči, ona je, znači otpisana, nju će sigurno vratiti, jer šta je marmelada u odnosu na brašno, so, zejtin…obični dječiji nafaiz i ništa više…
A možda i neće, misli su se sudarale.
– Stavro vrati ovu marmeladu, drugi ćemo put, čuo se očev glas.
Stavro me pogledao i hinjski se nasmijao, a možda mi se samo učinilo, ne znam.
Dječak s kantice kao da se više nije smijao, gledali smo se nijemo. Dok je Stavro je pakovao ostale namirnice, kantica je još uvijek stajala na pultu, kada su on i otac izašli da utovare brašno podigao sam poklopac i gurnuo prst što sam dublje mogao, na moje iznenađenje marmelada je bila čvrsta, a ne vodenasta kao kod strine, o ukusu da ne govorim. Ništa ljepše nikad nisam probao.
Brže bolje sam olizao prst i vratio poklopac.
Krenuli smo kući, otac je nešto pričao, a ja sam počeo da osjećam nelagodu.
Šta ako Stavro otvori kanticu?
Šta ako je proda nekom drugom, a taj neko je vrati?
Stavro ce znati da sam ja, doći će nam na vrata, otac će biti ljut.
Šta ako… ?
Misli su se rojile kao pčele u košnici.
Danima sam osjećao nelagodu kada bih čuo da otac s nekim priča ispred kuće. Sanjao sam Stavra kako me gleda sa onim sitnim očima i prijeti prstom.
Sanjao sam i dječaka s kantice, čas je bio nasmijan, čas ljut.
Proganjao me taj moj prst u marmeladi danima. Kajao sam se, ali da onog dana nisam podigao poklopac, siguran sam da bih se kajao još više.
Kao što već rekoh, odavno nema ni Stavra, ni njegove prodavnice.
Današnje prodavnice su pune nafaiza, možeš vala kupiti šta zamisliš.
Današnja djeca imaju svega u izobilju, bar većina ima. Zato nemaju želja, fali ono nešto, fali prst u marmeladi.
Piše: Snezana Aleksic-Topalovic
