U najboljoj školi na dunjaluku sjedili su samo najbolji učenici koje su učili svakojakom znanju, mudrosti života i vjere najbolji učitelji.
U toj školi učitelji su imali šćapove, ali ne da bi degenečili nemirne i nestašne učenike, jer su ovi učenici bili mirni ko bubice, željni znanja upijali su svaku učiteljevu riječ.
Svako malo jedan od učenika bi fasovo šćap preko leđa, onako, ni kriv ni dužan i iz čista mira. Niko nije smio upitati učitelja što ih udara kad nisu ništa zgriješili, jer su znali da će im sam rijet. Tako i bi. Kad su završili školovanje učitelj im reče ovako:
”Čim bi neki od vas brže od ostalih počeo shvatati i znati počinjao bi mi bivati srcu drag, i taj bi to osjetio pa bi, bezbeli, uzeo fursata, a za znanje i nauku nema ništa gore od sujete i oholosti. Ima u našim glavama jedno mjesto gdje mi hranimo znanjem i zvanjem sami sebe i kako mi tu rastemo tako se svi i sve oko nas smanjuje.
Nema ništa opasnije na dunjulaku od pametna, a ohola insana punog samog sebe. Mi to ne znamo i ne vidimo jer je to mjesto u tami i nedostupno. Jedino ga može osvijetliti iznenadni i neočekivani udarac ovom batinom i ispuhati to vaše ja, a vama će ostati samo čisto znanje koje će koristiti čitavom dunjaluku dok ste živi života svog.”
More bit je tako je nekako i nastala izreka da je batina iz raja izašla, a more i ne bit? Ko će ga znat? Šta je sve kasnije bilo sa batinom i kako se koristila nije za ove priče.
Iz Hadžibegove četvorke Zoro, Sarajevo 2018.
