Odavno više nema ruha, ni djevojačkog sanduka. A svaki je, onako izrezbaren, išaran i ukrašen, i sa obaveznom bravom i ključem, predstavljao pravo malo umjetničko djelo. U njemu je bilo mjesta za ruho koje će djevojka, kad se uda, podijeliti svatovima i muževoj rodbini, kao i za djevojačke lične stvari i stvarčice. U sanduk bi se obično stavila nekolika struka bosioka, smilja ili lavande. Mirisao je sanduk ko i djevojačka duša.
Hercegovini je nekad bilo na stotine priča o djevojačkom sanduku, zanimljivih, interesantnih i nevjerovatnih. Sve slične, jer su o istom, a opet nekako različite i posebne. Ali, čim je stigao televizor i uselio se u naše domove, priče o djevojačkom sanduku su počele da blijede, da se zaboravljaju i venu. U sjećanju su zadržane samo pojedine, što ne znači da su one najbolje, najinteresantnije i najzanimljivije.
Nije bilo baš jednostavno napuniti i prirediti djevojački sanduk. To je zahtijevalo vremena, novca i truda. I nije svak mogao da zaviruje i prebira po njemu, djeca pogotovo. Za njih su sanduk i njegov sadržaj predstavljali veliku i nedokučivu tajnu. Samo sam jednom, kad mi je bilo svega šest godina, imao priliku da zavirim u djevojački sanduk. Odveli su me u goste kod rođaka, čija je kći bila isprošena, a za desetak dana se spremala i svadba, pa su moji donijeli darove. I dok je buduća mlada pokazivala šta je sve spremila u sanduk, neopaženo sam se ušunjao, stao iza odraslih i sav zadivljen uživao u viđenom. Bilo je tu svega: peraćih i čistih sapuna, veziva, pletenih čarapa, prsluka džempera, rukavica i šalova, peškira, tkanih serdžada, kupovnih košulja, bluza i suknji, marama i maramica, ogledala, češljeva, šnalica… Našla se čak i jedna prazna flaša, neobičnog oblika i sa izradom. U pregradku su bili lješnici, orasi i bademi, sve razvrstano i složeno u posebne kutijice. Kraj njih, takođe u pregradku, šićke i pleteće igle, makaze, naprstak, jedan đerdan, minđuše, neke đinđuve…
I sami zainteresovani, znatiželjni i zaneseni, odrasli me zadugo nisu primijetili iza sebe. A buduća mlada je, klečeći na koljenima, preturala po sanduku, predano pokazujući šta je sve spremila u ruho. Sa njenog lica i iz svakog pokreta izbijalo je oduševljenje, zadovoljstvo i sreća. Kad sam konačno otkriven, uzeli su me za ruku i izveli iz sobe. Nije djevojački sanduk za djece i njihovih očiju. Bilo je, međutim, već kasno jer sam sve vidio. I ne samo vidio, nego i zauvijek zapamtio. Ta slika mi je i danas u očima. Zaboravio sam batine koje sam dobijao u djetinjstvu, iz vremena kad su se djeca još uvijek vaspitavala isključivo šipkom, zaboravio pojedinosti iz studentskih dana, najljepšeg i najdražeg životnog doba. Ne sjećam se više ni mnogih viđenih filmova i stotina pročitanih knjiga, ali mi i sad u očima stoje slike onih brojnih stvari i stvarčica, koje su stajale složene u tom djevojačkom sanduku. Davno je to bilo i davno sve darovano, potrošeno i poderano, ali slika ne blijedi.
Bili su to zadnji djevojački sanduci. Neko vrijeme poslije, umjesto djevojačkog sanduka, roditelji su udavačama često kupovali na dar šivaću mašinu. A danas, da je neko kupi, svi bi se smijali i rugali. A kako bi se tek smijali darovanom čistom sapunu.
Jednom bilo, pa ga više nema i sad se samo spominje. Ali, dragi čitaoče, ako si Hercegovac pa si negdje daleko u svijetu ili si tu u nekom od hercegovačkih gradova, neka te ova priča podsjeti na prošlost i sve ono čega više nema. Ako si u odmaklim zrelim godinama kao i pisac ovih redova, sjeti se djevojačkog sanduka svoje majke koji je, možda i sad, u tvojoj roditeljskoj kući. Ili, ako si nešto mlađi, sjeti se bakinog, zaslužila je to ona po mnogo čemu. Sjeti se da su iz tog sanduka izašle najbolje majčine ili bakine želje za tvoje rođenje, odrastanje, školovanje i sretan život. Sjeti se…
glasstoca.ba
