OBERŠTRUMFIRER RADOSTI IZ NAŠEG SOKAKA
U zgradi današnjih dvaju škola pod jednim krovom bijaše jedna škola.I jedan krov.
I stan u prizemlju .U njenom holu. Gdje su živjeli Zulfo i Fatima. On bješe domar ona pripremala tople napitke za uposlene.
Pišem njima u spomen.
Kad god pođem čistiti peć latim se limene lopatice sa dugom drškom, dovoljno dugom da se dokuči i pogrebe svaka trun pepela.
I svaki put kad to činim sjetim se Zulfe. On ju je napravio i dao nama da se njome pomažemo. Godinama traje i traju sjećanja na dobrog Zulfu.
I malu drvenu ščemliju ,tako dragu mojim unucima, napravio je on. I ona traje . Dok je dječica nosaju po stanu ,uspomenama se šeću dogodovštine .Po njima ga pamtimo. I svaki put nam izmame osmjehe a obraze orosi pokoja suza . Jednostavno se otmu očima. Te male a drage stvari ne daju da se zaboravi što za zaborava nije. Moja rahmetli punica, dok god je služilo pamćenja, učila mu je jasine.
Svako zbivanje ,svaki događaj on je pretvarao u skeč.U smijeh.
Volio je i popiti. Vidjelo se to kad bi sa kapom na glavi prolazio na biciklu . U težim prilikama gurao ga je pokraj sebe.
Ponekad bi kasno došao kući pa bi kćerki Mirhi donio harmoniku . Da mu svira onu Kud narodna vojska kreće. Svirala bi Mirha u polusnu i kad bi joj ujadilo prestajala bi govoreći da neka ide vojska kud god hoće . Da ona ide nazad u krevet. Ne ,ne vojska će ići kud on kaže.
Davno to bijaše kada je Mića Orlović bio spiker na televiziji. Bio onako naočit, viđen. Imao je sjajne ,zelene , oči koje je uparivao sa široko razvučenim usnama u neki poseban osmijeh. Koji kao da je nastao u dubinama njegove duše. Jednostavno bi se vani izlio iz njega .
Fatima bi svaki put ,kad bi se on pojavio na ekranu, hvalila njegovu ljepotu, glas, osmijeh. E, brate kršan li je. Lijep li je, Nema mu ravna. Govorila bi nakon što bi se namjestila pred televizor uvlačeći se pogledom u ekran. Uplićući prste ruku u pehar divljenja. Dojadilo Zulfi pa spusti ruku na njenu glavu još više gurajući je ka ekranu. Ljubi, ljubi ,on će ..
Šta ti je bolan ..Ljubi ,Bogu si dojadila više…
Bio je rat . Onda smo se vratili u Stolac. Sve smo se rijeđe viđali. Umorni od svega. Dobroga i lošega.
Našao sam ga za šankom kod Cince. (Ni on nije među živima.) A negdje ču i o njemu koju napisati. Da traju sječanja i na njega. Na njegov osmijeh kojemu smo se tako radovali dok smo ga tražili ispod gustih brkova.
Bilo je ljeto .Pezo, Čošak smo ga zvali ,taman stigao na odmor sa nekim prijateljima iz Njemačke. (I on je na nebeskim livadama.)
Uđoše u kafanu vukući na uzici psa. Privezaše ga za stolicu a oni stadoše za šank nama okrenuti leđima. Priđe mi Zulfa pa me šapatom upita ko su ovi. Kažem njemci.
Stade mirno ,prisloni ruku uz glavu i podvrisnu Hans Miler ober štrum firer…
Ukidoše se prestravljeni njemac i njegova žena od straha. Poskočiše uvis i okrenuše se nama…Dočekale su ih Zulfine ruke ispružene za pozdrav. Pibraše se ,prihvatiše ispružene ruke. Počastiše kafanu pićem a Zulfi naručiše duplo piće.
Dok su im se osmjesi preplitali i grlili sa oblacima dima .
Smijem se , kao uvijek kad me obraduju sjećanja na drage ljude .
Vjerujem da su i oni gore isto nasmijani.
Ja moju kutiju prošlosti zatvaram.
Do novog susreta sa uspomenama.
Dok nam dragi ljudi odnose sobom Stolac na bolji svijet.
Suad Kika Prndelj
