Teško mi je riječima odati priznanje i čast ženi za koju je moj pojam topline, ljubavi i hrabrosti vezan. Sjetim je se u svakoj “Bismillah” kojom bi dan počinjala i završavala, u svakoj suri što bi mi proučila, a ja upamtila, u svakom uštipku u sitne sate zore što bi mi s osmijehom pekla, u svakom drvcetu što u peći bi zapucetkalo.
Zaklopim oči i tu sam. U mahali, u brdu ispod kule urezanoj; u tom mozaiku kamena, šipka i smokve, u Ljubuški u kojeg se Bosanka, rodom iz Gračanice, davno još doselila sa svojim Mitom, a u kojoj je negdje oko ovih dana, prije dvije decenije, ostavila i svoj zadnji dah.
Svi moji u duši opipljivi otkucaji srca njoj i Žabljaku pripadaju. Često bi mi bilo krivo što ni sama nisam tu živjela nego samo dolazila u posjetu kao unuka. Zavidila bih rođacima čija je to bila stalna adresa, a koji su se htjeli mijenjati sa mnom. Nije da je moja ulica bila bez dogodovština; uzmimo samo u obzir njen nadimak koji će ovdje ostati nespomenut! Ali njen dan nije bio protkan mirisom kafe što se vani pržila, slatkoćom pečenih jabuka, merhametom mještana i spontanim gostoprimstvom susjeda.
Znaju to oni koji se jos sjećaju dječije graje od Žabljaka do Gožulja, nezrelih džangara, dobronamjernih blavora, upaljenih kandilja koje prazni stomaci uzbuđeno dočekivaše jer označiše početak iftara i šarenila peškira što najavljivali su sigurni odlazak u Bašćinu. Duga topla ljeta, najezde skakavaca, besplatno slušanje koncerata u mjestancu ispod brda, koje htjelo je biti grad, a falilo mu svašta nešta da se time okruni. Teško je opisati tih nekoliko skromnih, a tako dinamičnih metara kvadratnih visoko u nebesima. Nije to nešto što se strateški gradilo; bio je to samo život, ali iskren, pošten i pun u svakom smislu, na svaki način – i kad se imalo i kad su fabrike otpuštale.
A ono što je sve to sjedinilo u uspomenu naspram koje svaka prije i poslije blijedi, bila je ona – moja majka Alija. Za nadati se da se duše nakon smrti ponovo sretnu, jer ako nisu – ova unuka je zauvijek na gubitku.
Piše : Dina Mušić Dizdarević
