POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Danas se svi pitaju otkud, pa zašto opet po nama, a nesreća nikad ovdje ne dolazi sama
Vikali su stari ljudi, kaže: “Doćero je cara do duvara.” E, mi ne da smo ga doćerali do duvara, nego smo ga zabetonirali u zid i sad kako to biva gledamo kud sunce hoda, dižemo pogled ka tom nebu koje nas ironično gleda i vapimo: “Jao, jao, jao, jao! ”
Godina nikakvog odnosa prema pandemiji Covid-19, godina nesposobnosti da jednom u trideset godina od kraja rata pustimo sve maligne politikantske prevare niz vodu i da se suočimo sa stvarnošću onakvom kakva ona jeste, jer stvarnost nas ta ubija, dovela nas je do umiranja koje se masovno događa iako više ne puca. Ovo je društvo danas, kakve god da stvari bile u budućnosti, pokazalo da nije u stanju pružiti nikakvu zaštitu ljudima koji ga čine. A da stvar bude potpuno suluda, potrudili su se upravo ti ljudi koji čine ovo društvo. Sistemom spojenih posuda, u kojem su građani neodgovorni jednako koliko i vlast koja ničemu ne služi i ne vrši nikakvu funkciju, imamo potpuni haos, koji je stvorio takav pritisak da je pucanje po šavovima mala maca za ono kako mi jesmo pukli. Slijedeći primjer upravljača, ne poštivajući ni minimum prevencije kojoj se okrenuo sav svijet, bahateći se cijelu zimsku sezonu na planinama, potičući još uvijek kriptoteorije da je virus nešto izmišljeno, nametnuto i lažno, građani ove zemlje sve su učinili da nas pred samo proljeće dočeka apsolutni krah svakog segmenta ovog ionako upitnog sistema.
Otvorenih granica, bez testiranja i bilo kakve provjere ko ulazi u zemlju, te zašto ulazi u trenucima kada se virus još uvijek nesmetano šeta s čovjeka na čovjeka, mi smo kao kolektiv u raspadanju raširili potpuno svoja pluća i izložili ih kao metu virusu. Danas se svi pitaju od kuda, pa zašto opet po nama, a nesreća nikad ovdje ne dolazi sama. Mi kumujemo svakoj našoj tragediji svojim neprestanim odbijanjem da otvorimo oči, da pogledamo šta je ono što se događa, te na osnovu toga donosimo neke racionalne, kao civilizirana kultura, svjesne odluke.
Fatalizam kojim se rukovodimo, koji baštinimo decenijama kao naš suštinski način postojanja, sada dolazi na brutalnu naplatu. Jer oko nas se sve kruni, dosegli smo tačku u kojoj je ljudski život postao bezvrijedna kategorija, ona koja ovisi o nesposobnosti vlastodržaca, ali i našoj potpunoj nesolidarnosti kao ljudskih bića, odbijanju da shvatimo da se virus može pobijediti jedino zajedničkim, strpljivim radom. A šta se umjesto toga dešava? Apsolutna nesvijest, nesenzibilnost, raspadanje svih zdravorazumskih gledišta, negiranje struke, politizacija pitanja koje ni u kom slučaju ne bi smjelo biti politizirano, jer ni jedan ljudski život nije vrijedan bilo kojeg etničkog ili političkog principa.
Ne treba suviše mnogo pameti da bi se znalo da su to principi uglavnom zasnivani na logici hulja, na bahatoj neodgovornosti prema bilo čemu ili pred bilo čim. Dakako, spasit će se ko ima novce i veze, jer virus očito ne stiže do njihovih rezidencija okruženih zidinama. Ne može se u te sfere koje su se odijelile od svoje suštinske baze virus ni popeti, oni su se opasali sa sedam zidova, imaju za sebe sedam vakcina, imaju novce da u bilo kom trenutku urade sve što požele. Ono što je ostalo zatvoreno ovdje, ono što i samo od sebe doprinosi svom uništenju, jer se ponaša na indigo kopirano kao vlast koja ubija, osuđeno je valjda da u mučnim scenama pretrpanih bolničkih hodnika umire. Oni su dogovorili više kreveta i nema kletve kojom se može odgovoriti na to.
Oni su odlučili da se bave dociranjem i prepucavanjem u svrhe novog osvajanja birača, ne misleći uopšte da li će tih birača sutra biti. Tri decenije ruiniranja javnog zdravstva, njegove privatizacije u stranačke svrhe, sada zjapi kao otvorena rana na grudima ove zemlje. Oni traže originalne dokumente svog Ustava, govore o zemlji čiji Ustav nemaju u originalu. Oni se pozivaju da će sada raditi danonoćno, da nam obezbijede vakcine.
Pa šta ste do sada, u svojoj nesmislenosti uopšte radili? Dokad ćemo ostajati vječita crna rupa Europe? Od ove predivne zemlje napravili smo strelište za masovno samoubijanje, neprestano čekajući da se rješenje pojavi odnekud odozgo, da ga neko umjesto nas donese.
Ali, nema pomoći onom društvu koje nije u stanju jednom zasvagda ljudski život staviti u prvi plan. Tamo gdje stranka postane važnija od života, gdje je egzistencija svedena na etnonacionalistički mit, a zdravlje dovedeno do najnižih stupnjeva vitalnosti, postoji samo propadanje, propadanje i propadanje. Međutim, najgore je što će sutra, kad sve ovo ipak bude prošlost, kad nas ponovo spasi neka karitasna ruka spasa, sve ponovo biti isto. Mi ćemo biti suho granje, a oni vatra koja nas pali.
Đorđe Krajišnik/Oslobođenje
