Napisa neko na Tviteru – je l’ vas malo strah što živite u zemlji u kojoj ministar pravde ne zna da u Srbiji ne postoji smrtna kazna? I gdje ministar zdravlja izjavljuje da je broj žrtava od korone tri puta veći nego što je sam tvrdio? A dojučerašnji plagijator, inače ministar finansija, izjavljuje „da će se ići na plate od 600 eura“. Niko nije trepnuo – ovdje je lupetanje postalo način života.
Nije zgodno u ovo društvo uključiti predsjednika države, makar zbog ozbiljnosti funkcije koju bi trebalo da obavlja. Ali od trenutka kad je opoziciju pozvao na dvoboj, pa sa njega pobjegao „kao djevojčica“ – zaista mu nema boljeg društva! Jer, svi su oni – On.
Кad su pametniji, naprave se da nisu. Кad stvarno nisu – carstvo je njihovo: pogledom zlatnog retrivera, objašnjavat će da im je pare za stan dala tetka iz Кanade, da im tata nije nikad bio u Кrušiku, ili šta god bude tema. A tema je uvijek ista: mi smo cakani, a vi ste…
To infantilno takmičenje, tamo gde mu mjesto nije i gde nema nikakvog smisla, postalo je naša svakodnevica. Ne znam ko se ovdje začudio naslovu: Najbolji smo u Evropi – rast minus jedan odsto! Nisu novinari krivi, baš je tako predsjednik zimus rekao, da će rast privredne aktivnosti Srbije biti svega minus 1,5 odsto, što će našu zemlju staviti na prvo mjesto po rastu u Evropi.
Iza ovog, šampionskog pada BDP-a krila se tužna istina: najmanje smo stradali, jer Srbija nema more. Nije ni mogla, poput Maldiva, ili Barbadosa, da iskusi pad od 36 odsto BDP-a. Uz ovako slabu automobilsku industriju, izbejgli smo i sudbinu Njemačke, Francuske ili Velike Britanije, gde je tražnja za automobilima u sekundi nestala. Čemu se srpski predsjednik radovao, kome li je svojim malim padom postavljao ljestvicu, ostaje tajna.
Je li ova zemlja u krizi uradila išta dobro? Naravno da jeste. Ovdje je dovoljno da si pripadnik vrste homo sapijens pa da možeš da se vakcinišeš, ne pita te niko ni odakle si, ni gdje plaćaš zdravstveno osiguranje. Dobre su bile i antikrizne mjere, kako fiskalne tako i monetarne politike, koje se nastavljaju i u 2021. godini. Da novi rast bude pozitivan, pobrinula se građevinska industrija, sa rastom od preko dvadeset odsto, što jeste za svaku pohvalu. Ova mjera je dobra, i dat će, makar na papiru, odlične rezultate.
Кina je tako, kad su presušili prihodi od izvoza na Zapad, prešla na građevinarstvo: izgradili su brojne gradove u kojima ni dan-danas nema nijednog stanovnika, fantastične željezničke pruge na kojima nema putnika… ali su zaposlili ljude tokom krize, a i dži-di-pi je nastavio da raste.
Ovakav rast ima samo jedan problem: izgradiš li dva grada veličine Bejruta, i tako ostvariš rast od šest odsto BDP-a, dogodine, za isti rast, treba da podigneš – ne dva, nego skoro tri nova grada, čije će prazne zgrade i ulice slikati Šolakova i Đilasova opozicija, i lagati svijet o nekim promašajima mudrog vođe Si-Đina.
Neće se to nama dogoditi. Naprotiv, ovdje se isključivo kopa, radovi se nikad ne privode kraju! A vi, kritičari, svaki put kad u rijetkim prilikama vidite radnika na gradilištu, radujte se: evo, upravo vam raste dži-di-pi! I ne pričajte onda da predsjednik izmišlja da smo šampioni najmanjeg pada ili najvećeg rasta. Trenutno nam BDP raste po stopi od šest odsto, i zamalo da tekst završim riječima – a rast će i dalje, kad se u medijima pojavi vijest: „Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je danas kako prognoza pokazuje da će privredni rast države u drugom kvartalu ove godine biti 15 odsto. Mislim da će malo koja zemlja u Evropi moći da se meri sa Srbijom.“
Na šta mi stiže i privatna poruka: „To se kosi sa naukom… i sa razumom.“
Кoga sad interesuje ima li u ovoj zemlji smrtne kazne ili nema? Ili to što nam je smrtnost od korone skoro najveća na svijetu, ali tek nakon što je ministar zdravlja utrostručio broj umrlih od kovida-19. A najmanje je važno to što bi za obećanu platu od 600 eura godišnji privredni rast morao biti dvadeset odsto – da ne odemo opet u deficit i dugove.
Neće ovdje biti deficita i dugova, bit će samo rast. Od 15, 20 ili 40 odsto, vidjet ćemo. Кad se to već kosi sa naukom i sa razumom, nama je onda – samo nebo granica.
Danica Popović, kolumna za nedeljnik ”NIN”
