Nafaka je riječ kojom se određuje sve, ama baš sve što te sljeduje da potrošiš u ovom dunjalučkom životu. Ni sekundu više, ni manje nećeš živjeti nego što ti je određeno nafakom. Kažu da letiš, trčiš, na raketi jašeš u potjeri za nafakom nećeš je stići, a opet neće ti izmaknuti sve da na isti način bježiš od nje.
Eto, ako imate bar gram vjere, tako je u svim vjerskim ćitabima napisano, ali vi ne vjerujete Božjim objavama nego svom strahu. Pa grabite, trpate, ušuškavate, sakrivate, iz očiju vadite, samo da svoj strah i glad preživite. A nećete boni ne bili, ništa više nego što vam je određeno. I neće vam zafaliti, ako vam je suđeno.
Kao da niste već sve preživjeli i vidjeli, jeste li išta zapamtili od rata u kome ste živjeli? Niste tako mi Boga jedinog.
Ova pomama za brašnom i benzinom i ostalim zalihama, podsjeti me na već zaboravljene prve dane rata 1992.
Radili mi još uvijek, iako je sve već bilo jasno, rat počinje. Ko ima para navlači, evo isto kao i vi sada, a kod nas slabe plaće bile, nemaš odakle ni kupovati ni slagati zalihe.
Jedna moja koleginica, djevojka, sama živjela od one platice, pa se našla u dilemi, šta da radi. Kao, trebala bi i ona nešto ratnih zaliha prikupiti, a nema ni za dnevnih potreba.
Kaže mi u jutro uz kafu: Kupila sam jednu sudžuku i jednu cijelu salamu, neka i ja imam nešto ako zapuca. Prošla dva dana, opet uz kafu, kaže ona sinoć ogladnila, te spucala pola one sudžuke, ko će rat dočekati.
Rat je preživjela, da ne dužim priču, nafaka dolazila i odlazila, ali sve je imala što je trebala imati. Opet jedan komšija navlačio u garažu sve noću i krijući ko biva od naroda, a ko je još nešto komšiluku sakrio, te brašna, te ulja, šećera, dva bureta goriva i pun rezervoar „Stojadina“.
Odmah na početku pade granata između naših zgrada, haman na njegovog „Stojadina“, onako pun goriva izgori ko šibica. Naš odrndani „Tristać“ stajao u blizini, ma ni geler ga nije dokačio. Čude se ljudi, gledaju, zagledaju, a znajući mog muža „zadnjeg poštenog direktora na svijetu“, stari Mujo Sokolović reče dijagnozu slučaja – „ vala se vidi šta je s halalom stečeno.“ Komšije klimnuše glavom u znak odobravanja.
I dođe 1993. Litar goriva zlatom se plaća. Mužev prijatelj ranjen, dvadesetak kilometara od grada, treba naći načina da se doveze. Muž daje ključeve od „Tristaća“ našem sinu i kao da je to najnormalnije reče: “Uzmi sine bidon i crijevo, pa iz rezervoara istankaj, ja mislim da ima jedno pet litara goriva još u njemu.”
Cijelo se naselje okupilo dok je Edvin „čupao“ zlatno gorivo iz napuštenog, vječno otključanog, našeg „Tristaća“. Lokalni šverceri i lopovčići se za glavu uhvatili gdje im je toliko blago stajalo ispred očiju, ali kasno. Još kad smo izvukli zlata vrijedan akumulator i sijalice iz auta, pa nam od toga sin napravio osvjetljenje u kući, čuđenju nije bilo kraja.
Naša nafaka, bolan, sačuvana.
E, a onaj komšija, držao u garaži brašno i nekakav gaz, pa mu se prosulo dok je pretakao, jak miris, brašno osjetljivo, uščulo se na gaz. Dok nisu ono brašno pojeli, djeca mu nisu znala kako pravi hljeb miriše, sve mislili da ima smrad kao i gaz.
A, kad ono počeše da nam bacaju hranu padobranima, leti narod pod one palete, to se noge, ruke lomile. Jedan komšija s Bradine do Konjica na leđima vreću brašna od pedeset kg dovukao, ali pokvario kičmu. Takav herav i umro koju godinu kasnije.
Moj stari nije tražio hranu, nego dogovori s jednim vojnikom da mu nabavi bar dio padobrana, pa od njega šio cekere i papuče, ruksake i torbe. Do kraja rata imao hrane i svega, sve mijenjajući za te svoje proizvode.
Nafaka je, ponekad, skrivena od očiju, treba je znati naći.
Eto moj narode, ne srkletite, ne bojte se. Boga se treba bojati i njemu se moliti, a nafaka vam je zapisana u knjizi rođenja i smrti, nećete je naći u Bingu.
Jod ne pijte, samo ćete se otrovati. Ako dođe do toga da vam zatreba, vjerujte nećete stići ni da ga se sjetite, a neće se to dogoditi, nadam se. Iako sam jednom sanjala, ima tome i desetak godina, ogromnu pečurku na nebu i plameni udar, a onda mrak i tako se probudih.
Odem tog dana u apoteku kod moje Vesne, dižem mjesečno sljedovanje lijekova, ona puni kesu, kaže: ” Moja Mici puno ti je ovo lijekova, jetra će ti riknuti koliko ih piješ.” Ma neće, rekoh ja samouvjereno, ja ću poginuti u atomskom ratu, kao i sav normalan svijet, sanjala noćas.
Vesna mi samo gurnu kesu u ruke i mahnu rukom, veli, ova baš otkačila.
Isto mi pade na um kad mi ponudiše da kupim grobno mjesto ili na haremu ili u ateističkom groblju. Neću, velim, neće mi trebati, nisam ispričala ovaj san, a sjetih ga se.
E da Bog da to ne bilo nikada, jer san je laža, a Bog istina. Što nas treba snaći, ne možemo izbjeći, što želimo izbjeći ne možemo, ako nam je suđeno i gotovo, ne vrijedi se zahmetiti uludo.
Mirjana Kapetanović
