“Voliš li biti u Parizu?” “Ne” “Zašto onda ne odeš negdje drugdje?” “Nema drugdje” Tako napisa Hemingvej u “Sunce se ponovo rađa”. A ja , nepopravljiv, u napisano hoću , umjesto Pariza , uturiti Stolac. Da sve dobije drugi smisao. Zapravo pravi smisao. Jer , da skuzaje Paris , nema drugdje van Stoca. Valjda smo stoga zajunili pa se vratili. Sve će nas nadživjeti. I kao što mi gledamo slike iz starih spomenara tako ćemo i sami završiti u njima. Stolac će se i dalje , sanjiv, protezati među brdima. Tako je uvijek bilo i vavijek će biti. Ma koliko se mi trudili da budemo ljepši u tuđim očima no u vlastitoj koži. Glavinjali bogatstvu. Prosipali pamet. Grebali i čambali onkraj sebe. Uzimali zasluženo ili voljeli džabanu. U tome mira niko ne nađe. Cajtunge će i dalje pisati svoje istine. I laži. Mnogima će svakojakih stvari padati na um u ime naroda a za vlastiti takulin. Neki će saditi cvijeće da u njegovoj ljepoti uživaju. Drugi da ga gledaju kako vene. Jer tako vole. I sve će proći. I oni koji misle da su neprolazni. Svi će leći onako kako prostriješe. Sva sreća da je tako. Bregava će i dalje teći .Lijeno se prevaljivati preko svakog benta a Stari grad naslonjen na brdo ostati zagledan u tu ljepotu. Razmišljanje je usamljen posao. Hoču da se iščupam iz toga. Sezona je kiselog kupusa. Valja glavice u vodu potopiti.Posoliti. Vakat je i slatkih laži.Kupus će se ukiseliti. Mi smo ukiseljeni odavna. Kupus od slane vode.Mi od slatkih obećanja.
glasstoca.ba
