Prije neku noć, ponukana da implementiram neke nove navike u svoju svakodnevnicu (s ciljem da je poboljšam, pa nego?), odlučih da sjednem i razmislim o svojim interakcijama s ljudima tokom protekla 24 sata. Kakve veze drugi ljudi imaju s mojim navikama, mojom svakodnevnicom i sa mnom, generalno, je pitanje na koje još uvijek tražim kompletan odgovor.
Do sada mi je pošlo za rukom da sa sigurnošću mogu reći kako odgovor na: “A imaju li uopšte?” glasi: “Apsolutno.”
“Zašto?” je ona strana novčića koja vodi u beskonačne filozofske besjede. Zbog toga, kao odgovor upotrijebit ćemo drevnu rečenicu svih velikih autora, umjetnika i stvaratelja: “Odgovor potraži u sebi.”
Tu noć, iskrena da budem, ja taj odgovor pronašla nisam. A isto tako, još iskrenije, ga nisam ni pretjerano tražila. Nisam, jer mi je bilo dovoljno pozabaviti se činjenicom kako svako od nas, namjerno ili nenamjerno, svjesno ili nesvjesno utječe na život nekog drugog. Za vrijeme razmišljanja čovjek prođe i fazu gdje mu je taj cijeli tzv. Leptir efekat simpatičan i čaroban, ali prođe i fazu shvatanja sablasnosti istoga.
Kako ostati ravnodušna kada znam da sam baš danas možda nekome nesvjesno popravila ili pokvarila dan? Samo zbog toga kako sam možda parkirala auto. Ili, zbog toga što sam odustala od kupovine zadnjeg broja jedne haljine.
Bilo kako bilo, jedini smislen zaključak koji sam mogla donijeti je je da barem, ali BAREM mogu pripaziti na stvari koje radim svjesno. Na namjeru. Na svrhu. Pa možda tako, ako me sreća posluži, zahvatim i one prije nesvjesne radnje. Jer ne znam koliko sam ljudi obradovala danas, ako jesam ikog, ali ono što me brine je jesam li ikog rastužila.
Kako god okrenem, izgledi mi nisu vrijedni klađenja.
Nisu, jer pokušavam biti bolji čovjek. Ne od nekog drugog, nego od jučerašnje sebe. I to pokušavam isto tako radi sebe. A, stvar je u tome što smo bolji sebi tek onda kad smo bolji (prema) drugima.
Naš odnos, pristup i ponašanje prema drugom čovjeku zrcali nikog drugog do nas same.
Obrati pažnju, kažem samo čovjeku, ne prijatelju, roditelju, dragom insanu. Prema čovjeku, svakom, a osobito onom kojeg ne bi ni pod razno svrstali u gore navedenu kategoriju dragog insana. S posebnom pažnjom i dobrotom ophodi se prema onom ko ti nije srcu drag ili još važnije – kome ti nisi.
Zašto?
Radi sebe. Opustite se, ne radi se o nikakvom altruizmu nazor, radi se o ljubavi prema sebi, čovječe! Koliko si u stanju ne odgovoriti istom mjerom, ne poniziti nekoga, a samim tim ni sebe – govori koliko se voliš. Ophodi se grubo prema grubom – jed na jed.
Nastupi iz cipela razumijevanja, nastupi iz cipela čiste Ljubavi i – jed se pretvara u med. Ne možda u vašem odnosu, ali u tebi, dragi moj prijatelju! Vodi računa šta nosiš na duši i na koliko toga možeš utjecati.
Iz tvojih usta jed neće na dušu kome je upućena, svaljuje se opet na tvoju kao katran.
S druge strane, med iz tvojih usta rastapa taj jed.
Vodi računa o sebi tako što vodiš više računa o drugima. Ključ tvog rahatluka otvara brava tvoje dobrote, a uputstvo za njeno korištenje leži u sljedećim riječima: “Dobar čovjek je onaj od čijeg su zla sigurni drugi ljudi.”
