Anka je bila kćerka vlasnika fotoateljea Stjepana Tomlinovića, koja se doselila u Mostar. Aleksa je pratio svaki njen korak, sjedio u dućanu čekajući da se pojavi kako bi joj se približio. Djelovala mu je kao priviđenje… Tajanstvena, sama, ili u pratnji mlađeg brata, šetala je popločanim ulicama Mostara okupirajući misli mladog Šantića. Viđali su se svakodnevno, i svakog puta bi se slučajno vidjeli, porazgovarali i prošetali. Kasnije mu je kroz smijeh priznala da je namjerno uvijek izlazila u isto vrijeme, nadajući se da će on shvatiti satnicu i iskoristiti priliku da je vidi. Kada je od drugih saznala da objavljuje pjesme, tražila je od Alekse primjerke Goluba i Nevena, koje je redovno čitala i komentarisala. Pesnik se kasnije prisjećao kako joj je prvi put izjavio ljubav. Napisao je pjesmu “Ako hoćeš”, baš njoj. Pjesma od pet strofa brzo se našla u Ankinim rukama.
“Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu
Mirisavu meku svilu!”
Na njegovo iznenađenje, vratila mu je pjesmu bez ikakvog komentara. Potom se pozdravila i krenula niz ulicu, ostavljajući pjesnika začuđenim. A onda se okrenula, nasmijala i ozbiljno rekla: “A što se tiče onog ako hoćeš – hoću”, i otrčala niz ulicu. Međutim, tu su snovi krenuli nizbrdo. Mala mostarska sredina nije znala da prihvati ljubav imućnog Srbina i Hrvatice čiji je otac samo želio veliki miraz i kuću u kojoj će biti finansijski zbrinut. Osuđena na propast, njihova ljubav je bila ispunjena svađama i raspravkama između Alekse i njegove majke. Sve dok ga jednog dana majka nije dovela ispred ikone Svetog Nikole i zaklela: “Ako je dovede u kuću, majka će ih mrtve dočekati. Crni pokrov će biti njihovi svatovi”.
Shvativši da nema izbora, nesretni pjesnik nije imao snage da se suprotstavi, unezvjeren je otišao kod Anke da joj traži oproštaj jer je venčanje nemoguće. Aleksa je prekinuo burnu vezu sa lepom Hrvaticom, koje se sećao do kraja života i kojoj je posvetio većinu svojih ljubavnih pjesama.
Anka se udala godinu dana kasnije za dosta starijeg čoveka iz Zagreba i zauvijek napustila Mostar.
Svatovi su tog dana prošli pored Šantićeve kuće na Brankovcu, dok je on svečanost posmatrao sa prozora, plačući.
