Ima jedno mjesto, što s godinama ne vene. Nalik svim tim malim mjestima, u kojima se život koprca na sebi svojstven način. Pa ipak drugačije.
Kao da ga je neka nevidljiva ruka prostrla međe krševita brda. Da se uz rijeku odmori.
A ono, onako gizdavo, zaspalo u tišini. Poput bisera u skoljci. I tu traje.
Ima jedno mjesto koje budućnost čeka. I onda kad ga spopadne breme nihilizma i teret umora. Od svih muka što su ga kroz vijekove morile.
Što u svakom od onih, tu rođenih, ostane i kad ga napuste .
Taman ko da su ga u sebi zaključali. A ključ zaturili.
I kad se iz njega ode on se ne napušta. Iz njega se odlazilo da bi se vraćalo. I vratilo zauvijek. Ovako ili onako.
Vraćalo iz vlastitih zabluda. Zbog ljubavi. Sa odgovorima na bezbroj pitanja. Ili bez njih.
Iz navike.
Silom gravitacije koja njemu vuče.
Uvijek istom snagom.
Ima jedan grad.
Ljepši od deset ljepota. Tužniji od deset tuga. Takav da ga nigdje takvog nema.
Nit možeš s njim. Nit bez njega.
U njemu puta nađeš zatvorenih očiju. Po mirisu odrediš strane svijeta. A po havi prepoznaš godišnje doba.
Imala moja kćer za zadaću kazivati o tom mjestu. Svome mjestu. Pa objaviše to njeno pisanje. Ja iskidoh taj tekst, ali ga zaturih negdje.
Ali se sjecam. Napisala je ……..
Da ima jedno mjesto, gdje, u februaru, behar bajama najavi proljece. Koje samo što nije. Eto ga čim babine huke prođu.
Onaj vjetar, što ga nazvaše tako, kojim se zima opire svome odlasku.
Gdje u prvim danima maja zarude trešnje. U lipnju lipov cvat uzmiriše cijelu kotlinu. Ljeti se kapine zacrne plodovima kupine, a smokve se prospu obalama Bregave.
S jeseni šipci zrnevljem zacrvene. I lisce bojom cilibara oboji usnule ulice i sokake. A opori miris iline pobjegne iz bregavskog korita.
Do njega jugo dobaci miris mora, a bura hladnoću sa sjevera. Na krilima galeba i u kliktaju jastreba.
I sav taj miris rodnog kraja majke su slale prugom djeci studentima u bosci punoj ljubavi.
Ima jedno mjesto. U kome živi neki čudan svijet. Zapravo, u kome živi svak u svom svijetu. Prkoseći životu. I sve tako do smrti. Nakon nje. Pa i dalje od daljine. Od logike.
A to mjesto ostaje u čekanju. Nekog novog svijeta. Da svi budu u istom svijetu.
Jer život je kao zid od soli. Koga valovi sjećanja zalijevaju i urušavaju do zajedničkog nestanka.
Ima jedno mjesto. Slično stotinama drugih. A drugačije. Posebno. Poput bisera u školjci. Uz rijeku zaspalo. A preko nje nam valja…
Stolac
Suad Kika Prndelj
