I iza daljine postoje daljine. Tako je to izgledalo nama u našoj maloj zabiti. Tu gdje su se sve znatiželje uvijek skrivale u onom što vidjeli nismo. Znanje u onom što naučili nismo. Ljepota u neviđenom, a najljepše priče u neispričanom.
Jedan cijeli šareni svijet, činilo se kao da se valja iza naših namrgođenih brda. Odmah iza stolačkih malti i prvih okuka na prašnjavim drumovima.
Iz svega želja nastane. A nema ljepšeg do kad se želja iz grudi zakotrlja, pa u čeznju pretvori. U bućkuris slatkog cemera sanjara.
U centru starog Stoca, na onoj maloj nizbrdici, između bivšeg stolačkog suda i nadžidžanih radnji, a kasnije robne kuće, bilo je središte čaršijskog bitisanja.
U hladu starog oraha, bijaše stajalište autobusa što su kroz Stolac prolazili. I ,na dnu ulice ,ispod Šćepine trafike i Safetove slastičarne, kafana “Balkan”. Bregava još nije bila prekoračena novim mostom ,pa se ulica završavala uz njenu obalu. Za kakvih proslava tu bi se postavila bina, pa bi poznati pjevači uveseljavali ovdašnji svijet.
Tu, ispred “Balkana’, čekala se pruga za daljine. Negdje sedamdesetih, naša Stočanka Marita, baš ispod tog ogromnog oraha, krenula je u te, nama daleke, nepoznate krajeve. Put Belgije da se pridruži maloj koloniji Stočana kojoj je Pasa, stari igrač Iskre, kolumbovski otkrio bolji svijet.
Ulazeći u autobus otpozdravljala je poznanike mahajući rukama i vičući “Ajzenhauer, Ajzenhauer, Ajzenhauer”.
Bila je tako važna. Raja je otpozdravljala ibreteći se na njenu vještinu lomljenja jezika dok izgovara te čudesne rijeci pozdrava.
I često su ti odlasci izgledali kao napuštanje zatucane, seljačke varoši. Naša komšinica Branka, kada se udavala, sjedajući u auto mahala je okupljenima dobacujući “Ćao seljačine, Ćao…”
Svi oni koji su išli u škole ili raditi negdje van Stoca, činili su nam se kao svjetski putnici, od kojih smo mi domoroci imali ponešto naučiti.
Mi smo radije ostajali gužvajući se u zadimljenim kafanama. U svom svijetu trača i sprdanja, čekajući da nam dunjaluk dođe na noge.
I bi na Ćupriji, prekoputa Doma, jedna mala kafana. Izbila gužva u njoj pa konobarica Olga ošinula Isu nekakvom torbom. Sve završilo na sudu, a Isa se pojavio kao svjedok.
Savjetovali se kako će lagati na sudu. I Isi rekli da kaže da ima amneziju. Nije on to bas ufrštuljio oko amnezije. I pitao ga sudija je li istina da ga je Olga udarila torbom po glavi, a on potvrdio.
Pitao ga sudija dalje, šta se jos zbivalo u tom neredu, a on veli “Druže sudija, ja nisam bio tu”. Tako je izgledala njegova amnezija.
Napisah, evo, još poneku iz naše daleke prošlosti. Neka što više ostane u napisanom. Da nas amnezija ne obhrve i da se u njoj ne ugase sjećanja. Jer od njih, još uvijek, srce zatreperi a duša zamirise.
Suad Kika Prndelj
