Jeste li popili kafu? S nogu ili s merakom? Zavisi i koja je kafa, je l’ da?
Ja, recimo, razdrijemušu pijem sama. Po izlasku iz spavaće sobe, a prije ulaska u kupatilo. Mojih petnaestak minuta. S merakom.
Razgalušu popijem na poslu. Kad vidim gomilu papira na stolu i kad telefon krene da zvoni, razgaluša je ta koja me pokrene. Ona se već ne pije s merakom. Više onako napola svjesno, u nekakvoj žurbi. Često hladna, jer se na nju zaboravi. Nerijetko se, Boga mi, i prospe po stolu i papirima.
Dočekušu i sikterušu pripremam rijetko. Pričalica sam pa odmah preskačem te levele. Da li je to jedan vid štednje dragocjenih, smeđih, mirisnih zrnaca? Morat ću to analizirati..
Oko podne je vrijeme za razgovorušu. Bilo s kolegama na poslu, bilo s prijateljicom, nekad i sa komšijama. Uglavnom, najduže se pije i najviše prija. Najčešće se i slika ako se pije na terasi nekog lijepog kafića. S merakom. Itekako.
Prileguša je samo moj ćeif. Poslije ručka. TV, naslonjena na jastuke, niti sjedim, niti ležim. Blizu telefon, knjiga, daljinski i dekica. Za svaki slučaj. Za preko leđa. Čak i ljeti. Jer… Godine…
Neko ko nije s ovih krajeva, neće imati pojma o čemu pričam. Ali budući da svi vučemo korijene iz ove zemlje paradoksa, sasvim je normalno da se pravoj bosanskoj kafi udvaramo i dajemo joj posebna imena. Mogu ona zvučati grubo, ali naša su. Osim toga, dobronamjerno se šalimo samo s nekim koga volimo, poštujemo i cijenimo. Nama isprazno tepanje teško ide od ruke. Kurtoazija nam nije najbolja strana.Valjda zato što smo navikli na poseban način biti otvoreni.
Ako bi nas neko sa strane slušao dok pijemo razdrijemušu, dočekušu, razgovorušu ili sikterušu, mogao bi pomisliti da smo prgav i neotesan narod. Opet, ko god da je bio u Bosni, a nije iz Bosne, tvrdi kako je rijetko gdje bio dočekan kao ovdje…
Sutra je subota. Nešto kontam. Pišući ovo, sjetih se doljevuše. Od djetinjstva nisam potapala kruh u doljevušu. Treba mi limena posuda i malo kristal šećera za posuti po vrhu. Doručak iz snova. Evociranje uspomena. S merakom, naravno.
