Hodžinica je oduvijek bila žena cvijeća. Sad otkako je zagazila u rane srednje godine, kad kažu da je žena još i najljepša, najsnažnija i najčvršća, poput gazele hitro prkosi vremenu, poput lavice i dalje postojano organizuje svoj dom.
Uvijek gostoprimljiva, vesela i društvena, dočekuje i ispraća, uz iskren osmijeh, uvijek široko otvorene ruke – persona je veoma grata u složnoj mahalici od 30-ak domaćinstava.
Zašla u dvadeset i prvu godinu braka.
Nisu dugo ašikovali, brzo je efendija tek stasalu „prevario“ i oženio. Otad ne prođu četiri dana u nizu, a da joj ne donese cvijet… bijeli ili crveni. Bijeli, jer je to njena omiljena boja, a crveni jer je on voli.
Zašto četiri dana? Jer se, veli efendija, ponosno sve odigralo u četiri dana.
Vidio je prvi dan. Drugi dan je saznao ko je ona. Treći dan su im se susreli pogledi. Četvrti dan ju je odveo svojoj kući. I svi to u mahali znaju!
Kad nestane cvijeća u sopstvenoj bašči, na livadi, u malenoj cvjećari u njihovoj mahali, potpomažu bašče komšija. Svi prate ovaj posebni efendijin adet, raduju se, pa znaju maksuz zasaditi pokoji bijeli ili crveni cvjetić da bi „namamili“ efendiju.
Rado je viđen gost – i on i njegova hanuma. Svakom on najavi svoju „krađu“ – po nekoliko puta.
Samo Dika po svom. A ni efendija je nikad ne zaobiđe. Svaki put ga čeka i dočeka ta glasna plemenita starica da bi popili kahvu zajedno, jer ne da Dika nikome svoje ruže. A voli društvo.
Sama je ostala, a bašča joj gizdava – i ljeti i zimi. Njen mamac. Voli ugostiti bilo koga, efendiju posebno, ispričaju se… Ubiju Dikinu samoću.
Poviče: “Hamzi ga hop, efendija! Moje ruže – trnovite, ali najljepše. Allah sve vidi, pa ti bujrum.”
A efendija isto: „Halali, Diko, moja ružo najljepša, neću tvoje.”
I u smijeh.
Kad se prospe miris akšama u hladnoj noći, ništa ljepše nego udahnuti ga i biti sretan i zahvalan na svim Božijim blagodatima i na šarenilu Božijeg prostranstva.
Udahni, izdahni i zahvali se.
Nadža Mujkić
Izvor: https://fenomenalno.com/
