Po načelu: daj šta daš, ili: bolje i dub nego glog, prastari stanovnici ovih krajeva prihvatili su dub kao dobrodošao dar Sveznajućeg, pa je vremenom on zadobio značenje blagoslovljenog drveta pod čijom su se krošnjom održavali važni skupovi i čak priređivale vjerske svetkovine. Kao što je Francuski kralj Louis IX dijelio narodu pravdu sjedeći pod velikim hrastom – dakle pravim dubovim rođakom -, tako su i stari ilirski preci pod dubom narodu proricali sudbinu, a bogumilski svećenici pod njim upriličavali najznačajnije rituale svoje vjere.
Pod dubom su se, isto tako, često okupljali i obični ljudi. Nešto ih je magično privlačilo pod njegove guste modrozelene grane, pa bi se tu odmarali, izležavali, zanovijetali i pjevali. Bezbroj je pjesama narod ispjevao o dubu ili u vezi sa dubom, a sve donedavno su se u ovim krajevima, u obliku bećara ili gange, mogle čuti pjesme.
Dubrave su i dobile ime po dubu, a dub nigdje tako dobro i ustrajno ne raste kao u Dubravama. U tom smislu, dub je, da se poslužimo književno-stilističkom terminologijom, tvarna personifikacija Dubrava, njihov zaštitni znak i arhetipski simbol.
I zaista, duhovnom biću i životnom usudu ljudi koji odvajkada naseljavaju ove krajeve ništa nije sličnije i prispodobnije od mukotrpnog, ustrajnog i gordog napora ove čudnovate biljke za opstankom. Tvrdokorna vezanost Dubravca za svoju zavičajnu zemlju umnogome je nalik slijepom porivu duba da svojim korijenjem uraste što dublje u utrobu zemlje. Čak i etimološki riječ dub asocira na dubinu a, s druge strane, dubina je pojam koji opčinjava ovdašnjeg čovjeka: duboka zemlja, duboka čatrnja, duboka jama, duboka misao, duboka duša…

Džafer Obradović





