Taman kontam otkad me Omer nije bihuzurio kad eto ti ga sinoć zove čak od Amsterdma, nije ti šala, pita kako smo, more li se deverat. Kol’ko je pričo i prepričavo ne mere mi u jednu priču stat pa ću ja vama razgodit da lakše podnesete i provarite.
Helem, priča mi kako su godinama svake godine dolazili u Bosnu i svaki put sve isto. Natrpaju kola do vrha stvarima, jedva mogu sjest u njih i pravac Rogatica. Da je Rogatica inekako neg’ ima još oho-ho do Omerovog sela. Nejse.
– Ove godine, u mene žena hoće sa djecom. Dosta si ti mene mučio i prepado u putu, e ne’š više, veli. Nisam Uzeire, samo par puta je htio istjerat iz auta kad me ono navela u Minhen pa nikad iz Minhena izać, ili kad mi kaže trebali smo tamo skrenut, a skretanje iza nas ostalo.
– Kako joj bi u putu sa djecom, beli fino?
– Ma jok Uzeire, sad ćeš ti čut.
Krenuli naveče, njih dvojica klipana naprijed, a ona pozadi i odvrnuli one svoje drekavce i piče li piče, ne staju nigdje. Nije progovorila nijedne do Austrije. Nije mogla od muzike. Stali da natoče goriva, a ona otišla u wc. Kad se vratila nigdje ni djece ni auta. Tražila, vrtila se po parkingu. Nema. Nema ni telefona uza se neg’ tražila po parkingu, sve slušala priča li neko na našem da upita za telefon.
– Nađe li ikoga, moj Omere?
– Našla je nekakvu ženu iz Kalesije, dade joj i ona zovi i zovi…Nema ih, ne javljaju se, valjda ne čuju od muzike. Da nije istina reko bi da je vic.
– Skontaše li da him nejma matere?
– Skontaše, Uzeire, kad su ogladnili i tražili da jedu, a matere nema pozadi. Haman do Slovenije došli.
– Svašta moj Omere.
– Jašta neg’ svašta, moj Uzeire.
Uzeir Hadžibeg