Deset dana on nezainteresovano sluša sva moja jadikovanja ostalim kolegama u birou, ne skidajući onaj mrzovoljni izraz sa lica i ne pokazujući nijednim gestom da uopšte čuje o čemu mi to pričamo.
Mahinić Edhem, diplomirani inženjer elektrotehnike, projektant i kolega sa kojim evo već drugu nedjelju dijelim kancelariju, a ne progovaramo ni riječ osim onih suhoparnih kurtoaznih pozdrava svakoga jutra. Koju godinu stariji od mene, vitke građe i uskog lica sa bujnom svijetlom kosom češljanom na gore, dosta je podsjećao na poznatog glumca Kirk Daglasa u njegovom najboljem izdanju.
– Mišo jel’ti ono bješe tražiš stan? – upita me jednog jutra mrzovoljnim glasom i onako, baš kao preko neke stvari. Iznenađeno sam ga pogledao ubilačkim pogledom, ali ipak mudro prešutio svoju zgranutost.
– Da Mahiniću, – odgovorio sam suhoparno i zvanično ne očekujući ništa.
– Moja rodica Selma mislim da ima sobu za izdavanje, pa ako te interesuje, mogu da ti dam broj telefona.
I eto nas u Tikvinom sokaku u kući Mije Ćišića. Mujo je bio potomak poznate mostarske familije Ćišića, već dugo udovac i otac ćerke jedinice, poznate mostarske frizerke Selme (ovaj termin „poznati“ je naravno usko vezan za lokalne prilike u nekadašnjem Mostaru, inače vrlo osobenom mikrokosmosu). Upravo njoj me je preporučio Mahinić, moj novi kancelarijski kolega, čovek koji je podsećao na Kirka Daglasa (istine radi i njegov brat blizanac je bio „pljunuti“ Kirk).
Riječ namćor ne prikazuje dovoljno tačno i sveobuhvatno jednu posebnu karakternu osobinu za koju pravi Mostarci koriste originalni lokalni turcizam „ters“. Svu širinu i bogatstvo prikaza koje je sadržano u toj kratkoj riječi mogu razumjeti, naravno, takođe samo pravi Mostarci. Taj visoki, uspravni starac, zemljano tamne puti od miliona cigareta koje je u životu popušio, sa jednim nepokretnim okom na koje je slabije vidio, je imao prelijepu klasičnu tursku kuću na sprat, sa kaldrmisanom avlijom, presahlim šedrvanom na sredini i rezbarenim kapidžikom izblijedelo zelene boje. Iz velike dnevne sobe u prizemlju, u kojoj je dominirao veliki orijentalni tepih od duvara do duvara, lijepim drvenim stepenicama se išlo na sprat na kome je bila soba u kojoj smo mi boravili. Prostrana svijetla soba sa daščanim podom djelimično pokrivenim takođe persijskim ćilimom, bogato rezbarenim dvokrilnim ormarom od tamnog drveta, jednom produženom tapaciranom hoklicom sa izvijenim nogama i velikim krevetom sa starinskim bijelim perinama, šarenim prekrivačem izvezenim bogatim orijentalnim šarama i duplim sniježno-bijelim jastucima.
Ta skromna turska otmjenost odisala je toplinom i prijatnim, do tada meni nepoznatim mirisom starog i njegovanog. Čini mi se da i sada razgovjetno čujem melodično škripanje daščanog poda. Dva velika prozora, najčešće širom otvorena su gledala na uzani kaldrmisani sokak kojim se dolazilo do te kuće. Preko puta je takođe bila lijepa kuća u sličnom stilu, sa prozorima koji su bili udaljeni manje od tri metra. Činilo vam se da bi taj sokak ispod mogle da premoste obostrano ispružene ruke.
Sjećam se dobrodržeće prsate gospođe prijatnog izgleda, koja je često na tim prozorima razastirala i provjetravala svoju posteljinu. Ustvari sjećam se njenih jedrih povelikih grudi koje su igrale ispod nehajno poluotkopčane košulje, dok je pažljivo i sporo širila prekrivače i jastuke, naginjući se kroz prozore i praveći se da me ne primjećuje.
Nikada nisam upoznao ni nju ni njenog muža, niti joj saznao ime. Mujo je u toj kući živio sam, jer mu se jedina kćer udala prije više godina i preko dana je rijetko boravio u kući i dozvoljavao je da slobodno koristimo čitavo prizemlje. Dnevna soba je bila sjenovita, nekako polumračna sa karakterističnim teškim mirisom rezanog duhana, gustog taloga crne kafe i orijentalnih mirisa cvjetnih čajeva. Rijetko smo ga sretali i u tim trenucima je bio veoma šutljiv i mrzovoljan, ali nikada neprijatan. Ipak su mi o tom mrgudu ukočenog oka ostale samo lijepe uspomene; između ostalog Mujo Ćišić me je upoznao sa, do tada, meni nepoznatim nevjerovatnim jelom, jednostavno zvanim buredžici.
Jednog jutra je za divno čudo još uvijek bio dolje u dnevnoj sobi, kada sam silazio niz stepenice; obično bi mnogo ranije nekuda odlazio tako da bismo se rijetko viđali. Rekao mi je da ima nešto za nas i prstom pokazao na sahan prekriven papirom na stolu. Pomalo teatralnim glasom je rekao:
– E Mišo, ovo su ti buredžici; da li si to ikada probao? – nekako trijumfalno je podigao papir i ispitivački se zagledao u mene.
U sahanu je bilo jelo, očigledno neka vrsta pite prelivena jogurtom ili kiselim mlijekom. Trudio sam se da ni jednim pokretom lica ne pokažem moje mišljenje o bilo kakvom jelu sa prelivom. Ja inače ne volim nijednu vrstu jela sa prelivom, kao ni salate sa dresingom, ma kako kvalitetno i ukusno bilo. Samo sam molio Boga da Mujo ne očekuje da odmah pred njim probam. Vjerovatno mu je to ćerka Selma napravila i poslala. Srećom odmah je otišao, a ja sam sumnjičavo zagledao jelo i konačno se usudio da ga probam.
To je bio moj prvi put da probam buredžike i kratko rečeno taj trenutak je za nezaborav, a ja priznajem da sam bio osvojen na prvi dodir sa nepcima. Taj jedinstveni i osvježavajući osjećaj u eksploziji ukusa koja nastaje kada pod zubima zdrobite komadić saransaka čini da se i danas, posle četrdeset godina, radujem kao malo dijete kada me ponude pravim buredžicima. Naravno da neću i ne mogu pametovati o recepturama za buredžike, ali ipak sebi dajem za pravo da kažem koja su za mene obavezna pravila kada je ovo božanstveno jelo u pitanju:
– Pravi buredžici mogu biti samo domaći
– Meso može biti samo mlada junetina i to sa buta ili eventualno plećke
– Pravi buredžici su samo sa mesom koje je sitno sjeckano kuhjinskim nožem, a ne mljeveno (i satrveno) u mašinama za mljevenje mesa (uostalom kao i za burek)
– Kore mogu biti samo domaće, rukom vučene na kuhjinskom stolu; nikako pretanke (tanke kore vježbajte za baklavu)
– Čenove saransaka nožem sjeckati na krupnije komade, nikako gnječiti ili rendati.
Pravi ukus saransaka se u punoj mjeri osjeća samo u trenutku drobljenja pod zubima, inače veoma brzo ispari, a posebno gnječenjem i rendanjem. I naravno nikako kineski saransak, samo onaj sa i oko Žegulje.
– Nikakvi eksperimenti sa ovčijim kiselim mlijekom
– Pravi buredžici, ma koliko bili sočni i dobro natopljeni, moraju se osetiti pod zubima (uostalom kao i špageti „a la dente“)
Kadagod čujem riječ buredžik sa radošću se sjetim mog divnog prijatelja i kolege Mahinič Edhema, koji je srećom uspješno pobjegao iz kandži alkohola, lijepe Selme i njenog mrgudnog, ali dobrog „tersa“ Muje Ćišića koji me je i „navukao“ na ovo jelo….a Boga mi i prsate komšinice od prekoputa, kojoj ni ime nisam nikada saznao.
glasstoca.ba
