Prije nekih četrdesetak dana sam u čaršiji sreo našeg pjesnika Muhameda Hamu Elezovića, autora povratničke himne „Jedan put u Stolac vodi“. Stali smo i popričali barem dvadeset minuta pokraj Hamine, a bogami i moje (a vjerovatno i Tvoje, uvaženi čitaoče) Bregave.
Osjetio sam tada na njemu da je malčice ljut jer uočava da previše pišu oni koji ne čitaju. Nije njemu, znam to, do toga što nečitači pišu i posuđuju njegove ideje, nego što ih reciklažama često skrnave.
Nego, baš u tom razgovoru sa Hamom sam shvatio da je on krivac mojoj pojačanoj emociji prema Stocu. Naime, u izbjeglištvu u Bijelom Polju, na kaseti koju sam stavljao u „golfa keca“ bila je pjesma čije riječi su bile:
„Sa istoka Sunce poručuje
U cijelom svijetu neka se čuje
Biće Stoca dok Bregava teče
Biće Stoca dok se Sunce nebom kreće…“
Kao dječak sam zavolio melodiju i tekst pa sam često pjevušio o Stocu i tek sada sam kroz razgovor osvijestio da je autor i ove pjesme Muhamed, mada sam to morao i ranije znati.
Tajna našeg odnosa prema Stocu je možda upravo u toj udaljenosti od svog kraja i u čežnji koju smo osjećali/osjećamo, što vođeni vlastitom što transgeneracijskim prijenosom emocije.
Kada smo se vratili, grad je bio razrušen i ostao je bez svojih prepoznatljivih simbola. Ponekad mi stariji kažu da im teško pada što Stolac nikako da ponovo postane ono što je nekad bio, što su značajni objekti ruinirani, što ljudski odnosi nisu uvijek najbolji…
To jeste tačno, unatoč tome što je mnogo toga obnovljeno Stocu fali mnogo toga, ali u svemu ovome postoji nešto što je mnogima teško „iščitati“, a ja ću pokušati ukratko objasniti.
Slavoj Žižek, jedan od najpriznatijih svjetskih filozofa, jedne prilike objašnjava ambivalenciju ljudskog osjećaja za lijepo te svoju tezu pokazuje na primjeru istraživanja od prije par decenija gdje su anketirani trebali izabrati ljepšu od dvije ljepotice – Claudie Schiffer i Cindy Crawford.
Ispitivani su u većem broju birali Cindy Crawford, a razlog je bio madež pored njenih usana. Preciznije, razlog je bio to što je Claudia presavršena i ljudi naprosto vole neki mali element nesavršenosti.
Eto, ovaj Stolac sa ožiljcima i nepravilnostima se da neslućeno voljeti. A možda ti ožiljci, bilo zaista stolački ili vlastiti duhovni projicirani, doprinose toj emociji. Još ako ste u tuđini pa na youtubeu umjesto na kaseti pustite, „Jedan put u Stolac vodi“…
Nije Stolac onaj mrak koji ga je obuzeo 90-ih, nego ono svjetlo koje ja nadišlo i još uvijek nadilazi taj mrak!
Bešir Isaković
