Da l’ još svirate noću pored rijeke…
Jako cijenim sve ovo što nam je svijet ponudio kao produkt ili nusprodukt procesa pokrenutih nakon Drugog svjetskog rata i smatram da živimo u najboljem vremenu ikada.
Toliko znanja i sadržaja nam je dostupno iz vlastitog doma što je zaista neprocjenjivo blago. Izađeš na fejsbuk i ‘sretneš’ drage ljude, ukucaš omiljenog pisca na gugl pretraživač i eto odličnih naslova, odeš na jutub i tamo komuniciraš sa najvećim svjetskim umovima, odnosno na raznim platformama tek tako upijaš decenijama i stoljećima akumulirano ljudsko znanje.
Kada sam neko jutro na radiju čuo pjesmu ‘Piši mi’, pomislio da je ova, kao i mnoge druge meni drage pjesme, pomalo ‘zastarjela’.
Naime, pisati nekome je okej, ali ovakva radoznalost autora pjesme pripada vremenu prije fejsbuka, instagrama, tik-toka…
Da li je njegova draga još uvijek onako lijepa će provjeriti na njenom fb ili ig profilu. Naravno, može ona pitati za njega što je sasvim legitimno (rekao bi izvjesni D.Č.), ali da li ga čeka?!
To neka vidi na fb: da li je singl ili je u vezi ili pak iskaču slike sa mužem i djetetom…
Hoću reći, donijele su nam globalizacija i digitalizacija mnogo, ali nam je ponešto i uzeto; oštećene su ljubavne slutnje, a i umanjena je upotrebna vrijednost stihova dragih pjesama.
U narodnoj pjesmi Meho pjeva i žali: ‘Ja ne znam gdje je ona, s kime noći dijeli, al’ osjećam da moje srce još uvijek je silno želi…’
Danas samo provjeriš na fejsu gdje se označila. I s kim… Ako te nije blokirala…
