Znate kako vam je to? Kao u hollywoodskim melodramama. Glavni junak je dijete, i onda se prvi put zaljubi, i tako živi život, godinama, decenijama i ta ljubav nikada i ne bude uzvraćena, ali ne jenjava.
Čovjek se u životu bavi raznim stvarima, i život ga nosi na sve strane svijeta, ali svaku novu ljubav uvijek poredi s onom prvom. I onda, kad život polako pobaca svoje karte, i kad se olovkom podvlači neki rezultat, ljubav se opet javi. Kao iskra nekakve vječnosti, kao dodir neke osobe za kojom ste čeznuli. Kao priča o Veležu.
Najviše se uči iz iskustva. Od pete godine života kad su me prvi put odveli da gledam utakmicu, odlučio sam se za crvene. Dijete tada ne bira do kraja svjesno, ali u Mostaru su majčini roditelji, sunce i sloboda. Sarajevo su škola, obaveze i drugi tempo. I zima. Ta distanca, to da ne navijam ni za jedan od dva „glavna“ sarajevska kluba, a kamoli za one iz Velike četvorke, dala mi je drukčiju perspektivu: bio sam „sa strane“, a to je jedan od uvjeta da stvari pokušate sagledati objektivno.
E, kako objektivnosti, pogotovo u nogometu nema, onda je valjalo sagraditi obrambeni sistem koji spaja, naizgled, nespojivo. S jedne strane želju za uspjehom i pobjedama, a s druge nositi poteškoće kojih je oko Veleža bilo malo više nego kod drugih klubova.
Sve prave ljubavi su nesretne. Ostao je žal, da se moglo i moralo više.
U raspadu Jugoslavije Veležu, i Mostaru određena je sudbina da, jednostavno, nestanu. Ono što je najviše boljelo jeste da su u tome učestvovali i neki bivši „Veležovi“ igrači. Na ovim prostorima nije rijetkost da se bivši komunisti pretvore u fašiste, ali način na koji je Velež protjeran sa stadiona pod Bijelim Brijegom, i cijela jedna politika kojoj je cilj bio uništenje tog kluba često je ostavljala bez riječi.
Valjalo se povući sa ionako teškog položaja, i sačekati svoju šansu.
A u ilegali se događaju mračne stvari. Sredinom prve decenije ovoga stoljeća, Velež je ostao zaglavljen između ostavljenosti da polako umre, i pohlepe lokalnih pokušaja mafijaških bossova da do kraja raskuće ostatke obiteljskog srebra i velikog imena. Bilo je to teško, mučno vrijeme, nevjerice da će se nešto što je preživjelo ratnu katastrofu samo tako otopiti u depresivnom poraću.
Prva liga Federacije, periodi od dvadeset utakmica bez pobjede, strah, neimaština i blatnjavi putevi do seoskih igrališta. Muka i jad. Zvijezda je bila potonula u blato, i izgledalo je da je ništa odatle ne može izvući.
I, evo sad. Čekamo kraj trećeg, i na pragu smo četvrtog kola kvalifikacija Evropske konferencijske lige, od kojeg nas dijeli još samo jedan pozitivan rezultat: revanš protiv švedskog Elfsborga, nakon neriješenog rezultata u prvoj utakmici.
Navijačke patnje su za normalne ljude – budalaština. Do četvrtka, uglavnom, nema mirnog sna. Samo da Velež ne poklekne. Pozicija društvenog hroničara, pak, nalaže da se o stvarima misli racionalno: je li „Velež“ ovakav kakav jeste model da se, ipak, može raditi i misliti evropski? Da li je ova renesansa koja pada na stogodišnjicu kluba, zapravo, znak da se treba podići i živjeti normalno, biti dio konteksta u kojem je prirodno da pored imena kao što su PAOK, Plzen, Partizan ili Feyenoord, stoji ime Veleža. Kao što je, uostalom, bilo i nekada. Zašto ne bismo uvijek imali ulogu koja nam pripada, a ne čekali da nam se da? Velež jeste Evropa, bio je to i protiv Rapida, i Derby Countyja i Borussie iz Dortmunda, što su samo neki od velikana s kojima je u prošlosti igrao.
Zato za crvenu Veležovu zvijezdu ne treba tražiti ni mrvu više od onoga što joj po ljudskom pravu pripada.
Pravo na postojanje i mjesto pod suncem. Baš kao i za građane ove zemlje. To što se njezina sudbina i sudbina kluba o kojem je ovdje riječ donekle poklapaju nije slučajno. U ovom slučaju nogomet imitira život, a nadati se da je vrijeme u kojem je bilo obrnuto nepovratno prošlo.
Kao i svaki pravi, stari navijački ters, blago me nervira to što su sa svi za Velež, i što su društvene mreže pune raznih izljeva emocija, koje su katkad i neukusne. Ali, lijepo je gledati kako taj simbol ujedinjuje cijeli jedan prostor: stižu čestitke iz Hrvatske, slovenački sportski kanal od svih ponuđenih utakmica prenosio je AEK – Velež iz Atine, i vlada jedna pozitivna atmosfera koje dugo nije bilo.
Sviđalo se to nekome ili ne, ova zemlja ne može postojati bez ideje iz koje je nastao „Velež“. Rezultati utakmica su u tom smislu manje važna stvar. Ali, ta logika nije za navijače. Tako bi trebali razmišljati oni koji su se preko noći uvukli u svečanu ložu. Ali, svijet tako funkcioniše. Tamo gdje se događaju dobre stvari, uvijek je puno nepotrebnih ljudi.
Jer, prvu je ljubav nemoguće ubiti.
