Lijepa naša domovino. Mislim da je to napisao neki pjesnik koji se preziva Mihanović. Ne mislim, nego znam. To su mi, jednom, rekla dvojica hrvatskih pjesnika. Jedan je živ, on se zove Krešimir Bagić. Drugi nije, on se zvao Simo Mraović.
On počiva, i gleda nas sa anđeoskih visina. Neka mu veliki Allah podari mir.
Meni to nije važno, to je mogao odsvirati Matija Dedić, mogao sam odsvirati i ja, da sam vježbao, mogao je to odsvirati svaki početnik na klaviru, ali ispalo je tako.
To je otpjevala Josipa.
U gimnaziju s nama, u razred, išla je Jozefa. Prezivala se Miletić, bila je iz Kiseljaka, i bila je zlatna.
Nikada nije rekla ništa o sebi, sjedili smo četiri godine zajedno u razredu, bila je blaga i vozarila je svaki dan iz Kiseljaka.
Tad sam furao novi val. Iz „pankera“ sam brzo prešao u novi romantizam, i čekao sam da mi se dogodi nešto što mi se nikada kasnije neće dogoditi. Čekao sam ljubav.
Ljubav je tada bila okolo, u zraku. Nisam imao sreću s tim: meni se dogodilo nešto drugo.
Počeo sam slušati muziku.
Nikada nisam naučio dobro svirati, ili pjevati, ali najdraža pjesma je imala taj tekst:
„Tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet. Tko zna i u mraku, katkad, nikne divan cvijet.“
Stihove je napisao Ivica Krajač. Muziku, Karlo Metikoš. To mi je bila najdraža pjesma, i kad bih sjeo za taj j…ni klavir, svirao bih uglavnom, to.
Dnevnik jedne mladosti.
Moj život je skupina paradoksalnih detalja.
Zovem se Ahmed, skoro sva moja kultura izvedena je iz pozitivističkog, zapadnjačkog doživljaja svijeta, a sve što volim duboko je zapisano u antičkom, istočnjačkom doživljaju istog.
Moj je bol moja istina.
Kad sam čuo Josipu Lisac kako pjeva „Lijepa naša domovino“, odmah sam pomislio: Ok, koga bi ti zvao da ti pjeva himnu?
Halida? Damira? Benjamina?
Nebitno.
Slušao sam Josipu, i shvatio: ona pjeva onu Hrvatsku, za koju jesam. Intimnu. Ljudsku. Ne narodnjačku.
I, nije me briga, šta ko misli o tome. Ne Thompson, ne Grdović, nikakve budnice o gardi i vitezovima. Nego blues.
Josipa vam, inače, pjeva „Omer beže“ ponajbolje na svijetu. I onaj joj besmrtni bas na toj pjesmi svira Nedžad Imamović. I “Niz polje idu, babo, sejmeni”. Snimila je to u Sarajevu. Postojao je neki dogovor da pjevači iz drugih centara idu „u razmjenu“. Josipu je zapalo Sarajevo. I orkestar u kojem su svirali Ismet Alajbegović Šerbo i Jovica Petković. Poligon za pjevače: tu se pada, ili leti u zvijezde. Josipa je okinula „Mujo kuje“. Iz prve. Josephine.
Talent ne bira mjesto gdje će se naseliti.
Znam, dakle, kako Josipa pjeva. Kao anđeo. I, da izvinite, bilo mi je drago.
Mada, vi možete misliti da „se krivi“.
A meni opet drago. Što je pjevala himnu, na inauguraciji Zorana Milanovića.
U ovom trenutku ne mislim ništa o Zoranu Milanoviću.
Samo znam da je bolji od Kolinde.
Kad sam sjedio u klupi s Jozefom, ona je prekrižila svoje ime na svesci, i napisala:
Josipa. To joj je, izgleda, zvučalo istinitije. A, isto je. Joseph, Jusuf…
To se čuje u Josipinom pjevanju.
Meni će to uvijek biti dovoljno. I uvijek ću se sjećati tog nastupa.
Jer, znam da je ono što pjeva Josipa Lisac – moja pjesma.
Makar to bila i himna Republike Hrvatske.
***
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Kolumne” su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba
