Od nekih se godina čovjek u ovom zanatu, htio ne htio, pretvori u pisca nekrologa. Loše vrijeme, loša karma, vrag će ga znati, tek svako malo pišem čitulju nekome koga sam volio. Da li je to nekakav metafizički dug da o njima nisam pisao dok su bili živi, ni to ne znam, ali mislim da je on, Ale, znao da sam ga volio.
Kao i onih više od hiljadu ljudi koji su ga ispratili na posljednji počinak na mezarje Poplašići, u Stocu. Tamo gdje Bregava huči, i sve izgleda nekako zamrznuto u vremenu i kao da će biti isklesano na stećcima koji čuvaju pamćenje o nama, slabima kakvi jesmo. I kakvi su i naši preci sigurno i bili, ali nas ta ornamentika s kamena podsjeća da je bilo i drugačije.
Ale, tako smo ga svi zvali, a i on sam sebe, je bio čovjek bluesa. I countryja. Ali, ne u onom smislu u kojem biste možda mogli pomisliti da se radi o nafuranom rokeru iz malog mjesta koji nezadovoljan trenutnim muzičkim ukusima kuje plan kako da jednom pokori cijelu muzičku industriju, nego čovjek čije je poslanje bilo da u svijet unese dašak nečeg drugačijeg. Takvi se rijetko sreću: bio je gitarist, ne od onih koji se pale na virtuozne skale, nego od onih plemenitijih. Svakom akordu i svakom stihu nepogrešivo je znao mjesto u pjesmi. Tome su ga naučile hiljade svirki u raznim prilikama. U Hercegovini kao da nije bilo dobre zabave ako ne bi zasvirao njegov bend, a glavni se zvao Black Chicken Leg.
I umjesto da bi zasvirale neke domaćice, popularne pjesme u dijapazonu od Nede Ukraden do Miroslava Škore, muziku estradnih muzgavaca sa jelovnika na kojima se miješaju brodski podovi i morski plodovi, oni bi “sastavili” J.J. Calea, Johnny Casha, Elvisa ili nešto sa besmrtne liste Tin Pan Alleya.
A, on, Ale bi poput kakva propovjednika, držao svoga Fendera i pjevao, glasom puknutim od duhana i srcem koje bi pedeset godina ranije, gotovo sigurno, pisalo te pjesme dok bi ruke brale duhan, ili pamuk, svejedno. Imao je nepokolebljivu vjeru u američku muziku, čak i sada kad je jasno da je Trumpova Amerika izdala skoro sve principe na kojima je ta kultura nastala.
Ale je bio country bluesman, a njegova duša je bila pamuk.
U našim razgovorima ispod zvjezdanog stolačkog neba, čistog kao njegova duša, insistirao je uvijek na bitnim detaljima. Tek kad bi on pročitao pjesme Mehe Džegera bilo bi jasno šta doista ima u njima.
U pokeru asova nazvanom Highwaymen (Cash, Cristofferson, Nelson i Jennigs) najviše je volio Waylona, vjerovatno stoga jer je osjećao da mu je život bio najteži.
Zato što je pjevao ono što je živio, a sve je u tome. U vjerovanju. Ale nije svirao G-dur, on je to bio.
U posljednjem ratu je izgubio brata, u živom štitu, ali nikada nije pokazao ni trunku mržnje prema onima koji su to učinili. Kada je izgledalo da je muka konačno završila, valjalo se vratiti u porušeni i opustjeli Stolac i iz krhotina besmisla ponovo sastaviti život.
Renesansni duhovi znaju kako se to radi. Sam bi, bez pomoći ureda za izbjeglice i nevladinih organizacija uzeo kosijer i motiku, otišao čistiti Bregavu ili ozidati dio za kupanje pored nje, kopao bi u kamenu, i uvečer istim tim umornim rukama svirao gitaru, kojom je uzdržavao porodicu.
Heroji rijetko govore o sebi, a prave odmah i ne primijetimo. Kad je trebalo opet udahnuti život gradiću na Bregavi, on je to učinio, poput kakvog čarobnjaka.
Tek kad smo zajedno počeli raditi festival u Stocu, shvatio sam koga je nebo poslalo među nas. Ale, čije ime na engleskom znači piće koje se dobija toplom fermentacijom, a ima puno tijelo i voćni okus, nije pio alkohol, niti konzumirao ikakve opijate. Jedini njegov porok je bio duhan, i nije imao milosti prema njemu.
Na kraju je ispalo i obratno. Neumorno je okupljao ljude oko sebe, dijelio ljubav i strastvenost.
Kao da živimo treći, možda i najgori udar prošloga rata. Svakih nekoliko dana odlazi neko ko ga je dostojanstveno preživio i nosio muku. Možda je život, zapravo, samo to: količina ovozemaljskih dana u kojoj čovjek može podnositi nevolju. Ako je tako, a i ako nije, Ale Puzić je zaradio vječnost. Koja u odnosu na naše vrijeme traje koliko i dim cigarete. Kad je puhnuo vjetar s Bregave, zasvirao je njegov G-dur. Slaba utjeha za nas koji smo ga znali, i sabrali se kod Azre, ne bi li barem za trenutak popunili rupu koja nas čeka kad krenemo nazad gore, u kazamate svojih života. U zemlji ostavljenih bisernih gradova.
U zemlji u kojoj se prerano ostaje bez očeva.
Ahmed Burić
