Upoznati nepoznato: škola u Borojevićima i Dom na Maslinama, kako je Dom izgorio čim je sagrađen, zatvor za stražare: Mehu Obradovića Pelku i Marka Čoku, muhabet s Halkom Obradovićem Hokom i Antom Raičem Perutinom
Poslije rata 1945. nije bilo izgrađene škole za učenike iz područja koje je obuhvatalo Borojeviće. Iskorištena je zgrada mejtefa u Borojevićima. Prvi učitelj poslije rata bio je Ševko Dervoz. Moj otac Omer je zajedno sa Ševkom išao u Učiteljsku školu u Mostaru.
Pričao mi je da je Ševko bio izrazito nadaren učenik. Znao je po mjesec dana ne ići u školu, ali kada dođe, sve bi položio bez problema. Poslije je učiteljica bila Hasiba Premilovac, pa Zdenka Vitlačil. U tu školu su dolazila djeca iz zaselaka Zilići – Greda, Prolete, Bilali, Perutine, Raiči, Božići, pa Čoke, Krešići, Palamete, Razići, Obradovići, Zele, Skande, Markovići. Neki su morali po više kilometara pješačiti do škole.
Jednom prilikom, Enes Razić i sam učenik ove škole, ranije je otišao do škole i kao vraćao se iz nje, te presreo djecu iz okoline koja su išla u školu, pa ih obavijestio da se vratio iz škole, jer neće biti nastave. Djeca se obradovala i svi se vratili kućama, ali je sutra dobio kaznu za prevaru.
Mada nema poveznice s ovim člankom, moram ispričati jednu zanimljivu priču, vezanu za Borojeviće. Kako je vlast bila vrlo rigorozna prema svima koji, prema njihovom mišljenju, ne podržavaju novi sistem, znali su primijeniti neke vidove kazni za takve. U Podglavicama je živio Lako Čoko sa svojih sedmero djece. Optužili su ga da je podržavao ustaški pokret, pa se krio poslije oslobođenja, nekoliko mjeseci.
Kad je odlučio da se preda i dokaže svoju nevinost, vjerovao je samo Halkinom ocu, koji je učinio sve da mu se ništa ne dogodi, prije već dođe u tadašnju stanicu milicije u Stocu. Kako mu nisu uspjeli ništa dokazati, vlast ga zajedno s porodicom premjesti u Žabicu, selo pod Ilijom planinom, općina Ljubinje, u kuću nekog Radovića, a Radovića smjesti u Lakinu kuću u Podglavicama. Ta kazna je trajala jednu godinu, pa su se opet morali vratiti svako na svoje. Međutim, Radoviću se nije išlo nazad.
Ali, vlast je vlast, morao se vratiti. Lako se međutim, nije htio zadržati u selu. Tražio je mir za sebe i svoju porodicu u Slavoniji. Lakin sin je dolazio u Podglavice, te je potrefio da bude i na svadbi Halkinoj. Poslije posljednjeg rata opet je dolazio u posjetu iz Makarske, pa je Halki ispričao tužnu priču, kako su oni tražeći mir daleko do Podglavica, nastanili se u Vukovaru, preživjeli pravu golgotu. Devetero članova uže porodice je stradalo u nesretnom ratu. Sudbina se na težak način poigrala s ovom porodicom.
Priča se dalje nastavlja gradnjom doma na Maslinama. Dom se počeo graditi 1948. u vrijeme Informbiroa i pritisaka na bivšu Jugoslaviju od strane SSSR. Vlasti su željele pokazati svoju snagu, gradeći zadružne domove, kao mjesta ekonomskog, kulturnog i političkog života. Krajem iste godine dom je završen. Gradilo se po principu dobrovoljnog omladinskog rada.
Svako je znao obrađivati kamen, klesao je, samo su završnu obradu radili majstori klesari i zidari: Jozo Čoko iz Podglavica, Boško Vulić iz Koteza, lukove su šalovala braća Raguž, Vide i ( ?) i Medan Ilija iz Poljica (otac pok. Bore Medana, vrsnog nastavnika). Kamen je vađen iz kamenoloma, preko puta doma.
Kad su radovi na domu bili na samom završetku, u proljeće 1949. dom je izgorio. Stražari su bili Meho Obradović Pelko i Marko Čoko. OZNA odmah uhapsi obojicu i pošalje ih u zatvor, na rad u rudniku Kakanj. Nakon godinu dana rada u rudniku, oni su se vratili kućama. Vlasti odmah reaguju na saniranju posljedica požara. Tesari idu zajedno sa šumarima po svačijim ogradama, tražeći pogodna stabla za krov i ostale potrebe. Naredbu je izdao Dušan Grk, tadašnji funkcioner. Samo bi šumari očekićali stabla, onda druga ekipa sa sjekirama i testerama i pila stabla te ih dovozi na Masline.
Dom je završen za vrlo kratko vrijeme, jer je oko 100 omladinaca radilo na njemu. Kažu, kad su završili s krovom, malo se popilo, vijećali su smiju li zapjevati, da ih vlast ne bi kaznila. Ipak su se odlučili da zapjevaju, nisu imali sankcija. Kao što je radio cijelo vrijeme na izgradnji doma, Ilija Perutina – Raič je nastavio svoj radni vijek kao glavni magaciner.
Malo ko zna da je najprije u podrumu doma bila vinarija. Otkupljivalo se grožđe za vino i rakiju. Poznate porodice koje su proizvodile i prodavale grožđe, bili su Đurjani i Selimići. Poznat je slučaj kada je poznati bačvar Ljubo Ružić napravio veliko bure za vino. Kad su ga dotjerali na Masline ispao je problem – bačva prevelika za ulazna vrata. Problem je riješen tako da je došao bačvar na lice mjesta, rastavio bure na komade i ponovo ga sastavio u podrumu.
Glavni tehnolog je bio izvjesni Krešo, koji je pokrivao i vinariju u Domanovićima. Grožđe se dogonilo u sepetima, na konjima, magarcima. Plaćalo se prema sladežu grožđa. Kako je narod poslije rata bio siromašan, mnogi ljudi su išli u Vojvodinu, na berbu kukuruza. Plaćalo se kukuruzom, koji je do Čapljine prevožen vozom, a zatim kamionima do Maslina. Tu bi se sve istreslo na gomilu, pa djelilo prema zaradi.
Kasnije se vršio otkup raznih poljoprivrednih proizvoda, do vremena kad je tu otvoreno skladiše građevinskog materijala. Nestalo je potrebe za takvim otkupom, jer se počelo s kupovinom auta, kamiona, trgovina voćem i povrćem, postala je zanimanje većeg broja ljudi. Dopiralo se do Dubrovnika, Sarajeva, Zenice. Interesantno je spomenuti da su današnji Ošanjići pripadali MZ Borojevići, a Barani Krajšini.
mr. sc. Zlatko Hadžiomerović
