“Pariz je naseljena pustinja, provincijski grad je pustinja bez usamljenosti” – F.Mauriac
Rođen sam u zemlji koja više ne postoji. U gradiću koji nije kakav je bio. Pa ipak, on je dio mog identiteta. U svim tefterima i ćagima naznačen je kao moje mjesto rođenja. Nosim tu istinu kud i hodim. Vučem je kao vlastitu sjenku.
Zaturen među brdima, prepun je prošlosti. Prostrt uz Bregavu poput minskog polja uspomena. U svakom njegovom kutku može se udahnuti nostalgija mladosti. Dojmovi u kojima se gušiš. Tu počivaju naše najljepše misli. Dugmetom duša svakoga od nas tu je pričvršćena. I sve to stane u jedan zagrljaj.
U našoj maloj kasabi ne moraš se truditi da svi sve o tebi znaju. Tu se saosjeća sa svačijim nevoljama. Kada ih nema, stvaramo ih jedni drugima. Da nema mira ‘’među maslinama’’. Empatiju prostiremo od ponosa do samosažaljenja. Razvlačimo ih ko kašikom med.
Tu su ugasle sve utopije naše mladosti. Sapleli se snovi s javom pa ne znaš da li sanjaš ili javu živiš.
Mjesto je to iz koga odemo svojom ili tuđom voljom, pa sanjamo čitav život da se vratimo. Drugi istrajavaju u njemu sanjajući odlazak dok se vrijeme i nevrijeme smjenjuju.
Nedavno je otišao moj stari polako. Kao da je, pomognut štapom, odhodao svoj uobičajeni đir: Preko Benta, kraj Duhanske, pa kroz Adu. Ovaj put, nije se vratio. Na svaki zvuk pomislim da to on ide….
Dok su mi se po glavi rojile svakakve misli, zazvonilo je na vratima.
“Evo mene”, prepoznah glas unuke Nore. Za njom kćerka Amina i malena Hana. Iznenadile su me. Vratile radost. Došla su i ostala djeca. Unuci. Nestalo je te čudne promahe u čovjeku koja, pod udarima vjetra, lupa kanatima života. Nekoliko dana prođe i opet ti rastanci. Ti trenuci koji su nam se uvukli tako duboko u živote. I briga. Avion iz Tuzle trebao je poletjeti u podne, ali nije zbog magle.
Tek u večernjim satima sjetim se da Emir radi na aerodromu na carini. Tražim od sestre mu Emire broj i zovem ga. Eh, nasi stari Stočani još se drže starih navika i običaja. Odmah ih nalazi i stavlja im se na raspolaganje. Briga manje. Zove me da mi kaže da je avion poletio. Zahvaljujem se.
‘’Ništa, ništa”, odgovara on. Mi Stočani tako smo odrasli. Odgojeni tako. Nešto mi toplo oko srca. Ne dam suzi da mi se otme. Od dragosti. Avion ima problema sa slijetanjem. Kruži oko aerodroma dugo vremena. Strah i strepnja. Sletjeli. Dobijem poruku…Veliki kamen mi pade sa srca.
Ostajem tu čekajući odlaske i dolaske, sastanke i rastanke. Jer samo tu zvijezde tako jasno sjaje.
Jutro je. Magla se spustila do u avliju. Spremam se da obiđem majku i popijem kafu s nekoliko Stočana iz generacije usamljenika. Polako gazim mokrom ulicom dok sitne kapi kiše kvase memljivi vazduh. Već kod škole čujem žamor pred Beredžinim kafićem. Ima ih grupa. Glasnih. nasmijanih. Čini mi se i nigdje više. Pod maskama, kao na nekom maskenbalu, izbacuju pošalice. Odzvanja smijeh dok pričamo o prošlosti. O Hamomini, u koju smo unosili talašiku da nam bude udobnije, o Golubu koga smo provocirali s onim ”vit, vit”, na što bi on poludio. O zgradi u centru koja je nama tada bila neboder.
O ‘’rahat efendijama’’, kako smo zvali zaljubljene, lopti i loptanju. I tako sve dva- tri sata vani iako je prohladno. Unutra nećemo zbog korone. Grijemo se kikoćući i naprdivajući. Ruža, Edo, Fića, Zuba, Mita, Profesor, Hoki, Goran, Niko…Živimo nekoliko sati prošlost. Svu sumornost nevremena i izgubljenih nada protjeramo sjećanjem na radosti vremena kada smo bili. A imali nismo.
Jer je lijepo živjeti u gradu u kojem bi želio i umrijeti.
Suad Kika Prndelj
