Sve na svijetu je most – pročitah negdje. I osmijeh i uzdah i pogled. Sve želi da se udvoji, da pređe na drugu stranu. Da nastavi postojati u paru ; poput dvije duše. Dvije ruke. Dva spokoja ili nespokoja.
Dvije obale poveže u jednu priču. Priču bez kraja kojoj vrijeme ništa ne može.
I hercegovački kamen nije tako škrt kada se ugradi u nešto kameno. Pa nastavi živjeti u njegovoj ljepoti. Poput mosta. Pogrbljenog preko rijeke.
Mostovi često premoste čežnju. Okamene je. Kao što bijaše Sarina koja je uvijek htjela preko Bregave. Do onoga koga voli. Pa nasta most.
Tako kaže legenda. I hotel Evropa sa čijih penđera su Sarini pogledi kradom prelazili do druge obale. Ne bi li bilo ljepše da je i sami hotel dobio ime Čežnja?
I jezik kojim ljudi govore je most. I njemu je svrha da se misli premoste. Ljudi sporazume.
I šutnja često poželi krila da nastavi šutjeti sa drugom šutnjom.
U vremenu što ne prolazi. Samo traje. Od bilo koga dana do istoga iduće sedmice. Mjeseca. Godine. Do onoga sa istim imenom, a novom adresom i novim brojem.
Mi prolazimo pa mislimo da s nama, prolazi i vrijeme. Ponešto ostane za pamćenje.
Sva ta prolaznost ne dade odgovore na mnoga pitanja. I odgovore koje spoznasmo – strah nam stavi u bukagije.
Prokleti su ljudi što ruše mostove. Među obalama i među ljudima. Što ostavljaju rijeke nepremoštene. I usamljenosti razdvojene.
Jer ih osuđuju na samoću u strahu. Uzapćuju na vlastite obale. Da ništa ne ostane od njih. Da nikada ne dokuče ono preko puta. Preko vode. Nepoznato.
Ni blizine, ni rukovanja, ni poljupca nema. Ni snova u letu.
Tek daljina.
I osmijeh iza maske. Nevidljiv i besmislen do naše jadnosti.
Suad Kika Prndelj
