Fabrika koja je oblikovala grad
U vremenu kada se Stolac budio uz zvuk mašina, Industrija konfekcije „Inkos“ bila je više od preduzeća – bila je srce grada. Sa oko 1.300 zaposlenih u Stocu i povezanim pogonima u Ljubinju i Berkovićima, Inkos je pružao stabilnost generacijama radnika. Posebno mjesto u proizvodnji zauzimale su žene, tiha snaga fabrike, čiji su šavovi i preciznost držali cijeli proces u ravnoteži.
Rad u Inkosu imao je ritam: jutra su počinjala mirisom svježe tkanine, a zvuk mašina i kartonske kutije spremne za transport ispunjavale su grad i okolna mjesta. Inkos nije bio samo posao – bio je identitet, zajedništvo i osjećaj dostojanstva.
Od proizvodnje do kulture – modna revija koja se pamti
Pored svakodnevnog rada, Inkos je imao i kulturnu dimenziju. Povodom festivala Slovo Gorčina, 24. septembra 1983. godine u Hotelu Bregava, održana je modna revija koja je oduševila Stočane. Voditelj večeri bio je Ljubo Jelčić, a muzički program izveli su Subhija Šehović, Himzo Polovina i orkestar Ratomira Petkovića. Specijalni gost bila je Bernarda Marovt – Mis Jugoslavije.
Revija je pokazala da Inkos nije bio samo fabrika odjeće, već i mjesto okupljanja, stila i kreativnog duha. Tog septembarskog večernjeg sata Stolac i okolna mjesta zablistali su pod svjetlima bine, a grad je osjetio da se rad i ljepota mogu spojiti.
Tišina današnjice – sjećanja koja ostaju
Danas većina pogona u Stocu, Ljubinju i Berkovićima stoji prazna, a samo je mali dio kompleksa prenamijenjen u stambene jedinice. Prazne hale ostaju nijemi svjedoci jednog vremena – vremena rada, zajedništva i stabilnosti. Zvuci mašina možda su nestali, ali sjećanja na njih, miris tkanine i duh zajednice i dalje žive.
Za Stolac i okolna mjesta, Inkos je bio i ostao više od fabrike – bio je identitet, ritam grada i mjesto gdje su ljudi gradili život vlastitim rukama. Dok Stočani i mještani Ljubinja i Berkovića prolaze pored tih hala, prisjećaju se smijeha radnica, preciznih šavova i glamura modne revije koja je jednom ljetnom večeri učinila grad zvijezdom.
