Mnoga mjesta u hercegovačkom kršu su pusta i prazna. Putnik namjernik koji se uputi u surovi hercegovački krš, može pronaći na bezbroj kamenih kuća, na kojima cigla puna mahovine odolijeva zubu vremena.
I može slobodno reći da je ovo “čudna” zemlja; Zemlja krša, duhana, lijepih djevojaka i gostoprimljivih ljudi; Zemlja prožeta bolnom historijom pod kojom bi i kamen puk”o, ali ne i prosta hercegovačka duša.
Oko kuća zaraslo šiblje i u najbližoj vrtači neizostavni dio hercegovačkih sela nalazi se čatrnja. One su bile zidane kamenom, upotrebljavan je kreč s gnjilom zemljom umjesto maltera.
Sve su one pretežno pravljene pri strani, tako da je upliv vode u čatrnju bio iz strane – brda. Pravljeni su slivnici i prelivnici da bi što manje mulja otišlo u čatrnju.
Riječ čatrnja označavala je donedavno izvor opstanka u hercegovačkom kršu. Čatrnja u kamenu, gdje je skupljana kišnica, bila je jedini izvor vode, a voda je izvor života. Tako je bilo od starina, a tako je i danas. Voda se budno čuvala i štedjela te upotrebljavala samo za najosnovnije potrebe.
Da bi se djecu zaštititilo od pogibelji na određenim mjestima, izmišljena je u davnini u Hercegovini kučibaba.
Kučibaba je stvorenje, odnosno ‘baba s kukom’, koje bi ‘hvatalo’ djecu koja bi se primakla čatrnji (kamenom spremniku za kišnicu), bunaru ili obali rijeke. Tako se djecu plašilo kako se ne bi približavala opasnim mjestima.
Ko je imao vodu u ljetnim mjesecima, bio je bogat i mogao opstati u surovim uvjetima,a bogatiji su imali i po nekoliko čatrnja.
Danas je nešto drugačije, ali na hercegovačkom selu još uvijek nalazimo čatrnje. Ona je i dalje simbol hercegovačkog krša.
