Cijela istorija porodice Maksumić je nejasna. Samo prezime dolazi od našeg turcizma „maksum“ što znači „nejako dijete“, iskrivljenog oblika turske riječi „masum“, koja je preuzeta iz arapskog „maa sum“, što znači „nevin, bez grijeha“.
Bit će da su taj nadimak „zaslužili“ nakon što su prvi od njih davno nekad, ostali bez jednog ili oba roditelja pa kao „maksumi“ kasnije postali Maksumići.
Najznačajniji istraživač prošlosti te porodice bio je profesor Tvrtko Kanaet, doktor geografije, nekada, pred II svjetski rat, profesor geografije i biologije na mostarskoj Velikoj gimnaziji i, tada u toj školi “centralna ličnost smijeha i šale, uvijek vedar i dobronamjeran za svakoga“.
Zatičemo ga zarobljenog u preusko odijelo s još užim prslukom kako se grohotom smije, zavaljen u stolici, ugojen i tamnokos, na dragocjenom crtežu prof. crtanja iste te Gimnazije, slavnog slikara Antuna Motike, na kojem je ovaj nacrtao kompletno nastavničko osoblje u zbornici, a u desnom gornjem uglu sakrio i samog sebe.
Prema kasnijim Kanaetovim istraživanjima,
Maksumići su potomci stočarskog, neslovenskog, vlaškog stanovništva koje na početku turske vlasti dolazi iz Crne Gore, Starog Vlaha i jugoistočne Hercegovine. U prilog toj tvrdnji ide i činjenica da je selo Gradska jedna od rijetkih oaza ijekavštine u zapadnom dijelu Hercegovine u kojem se govorilo i još i danas govori isključivo ikavski.
Istina, sa primjesama novog jotovanja, kao:“Idem poćerat međeda!“
Ti Vlasi stočari s Turcima su prvo došli u Dalmaciju negdje ispod Dinare, u pojas između Knina i Sinja.U to vrijeme prelaze na islam, ali nije jasno zašto su i dalje ostali stočari, za razliku od drugog vlaškog stanovništva kod kojeg je primanje islama išlo zajedno s prelaskom na zemljoradnju.
Nakon što je Dalmatinska Zagora pala pod Mlečane, u periodu od 1687. do 1699. godine doseljavaju u Hercegovinu i osnivaju selo Gradska kod Ljubuškog.
Dokaz za kasnije naseljavanje u Gradskoj nalazimo i u prilično detaljnim defterima sandžaka Hercegovine iz 1585. godine u kojima nema ni spomena ovog sela.
Uvredljiv naziv „balije“ kojim ih do sredine dvadesetog vijeka zovu svi, pa i gradski ljubuški muslimani, u stručnoj literaturi mijenja se tek u drugoj polovini XX vijeka u ime „travari“ jer su „vodili ovce na travu“, a riječ trava se u ljubuškom govoru oduvijek koristila za pašnjak.
Riječ „balija“ dolazi od turske imenice „abali“, koja označava čovjeka obučenog u grubo sukno.
Oduvijek su živjeli prilično izolovano, prezreni od drugih i sami sebi dovoljni. S drugim muslimanima se nisu ženili, već samo s drugim „travarima“ iz nekoliko sela Hercegovine. Tek poslije II svjetskog rata Mahin najstariji brat Hasan, bivši partizan i komandir milicije, ženi Kadiru – kćerku predratnog ljubuškog trgovca Halila Jakića, i to je prvi poznati slučaj „spajanja nespojivog“.
Dvije trećine stanovnika Gradske činili su Maksumići. Za sebe su govorili da su „starosjedioci“ i da su tu „oduvijek“. Sama ta familija dijeli se na nekoliko ogranaka, a Mahini Maksumići pripadaju podvrsti Husića, nazvanih tako prema nekom dalekom pretku, Husi ili Huski. Ovo selo u kamenitoj pustoši Zapadne Hercegovine, šest km sjeverno od Ljubuškog, nastalo na kraškoj zaravni prosječne visine 210 metara jedinstveno je i po tome što nije imalo nijedan izvor žive vode, pa su do najbližeg, vječno žedni Gračani, morali pješačiti preko tri km.
U starim spisima selo se spominje i pod imenima Grac, Gracka i Zagracka. Sama Gradska je bila podijeljena u nekoliko zaselaka ili mahala pa nije bio rijedak slučaj da se cure i momci istog prezimena, ali iz različitih mahala, bez ikakvih smetnji ili podozrenja okoline i „uzmu“.
Uz dvotrećinske većince Maksumiće tu su živjele i Špage, Čolići i Elezovići. Postoji seoska legenda da su Maksumići pred morlačkim hajdučkim harambašom, krvoločnim mletačkim plaćenikom – Stojanom Jankovićem, krajem sedamnaestog vijeka bježali u Podveležje kod Mostara. Neki drugi izvori govore,pak,da su svi Maksumići u Gradsku došli upravo iz Podveležja, odakle su prešli Neretvu u potrazi za ispašom.
Poznati geograf Jevto Dedijer nalazi ih početkom XX vijeka i u selu Pijesci kod Čapljine i piše kako je „djeda aga potjerao iz Graca kod Ljubuškog. Ima ih još u Gracu i Podveležju, i ovdje jedna kuća.
Dedijer još piše: “Priča se da su u Podveležju živjela tri pravoslavna bratstva: Milišići, Voloderi i Maksumići. Isturčili su se jednom za Božić pošto su poturčeni bratstvenici htjeli da ih istjeraju iz sela.
U sidžilima blagajskog kadije u selu Kružanj u Podveležju već 1702. spominje se neki Mustafa Maksumić.
Zemlju u svom selu nisu obrađivali nego su je koristili isključivo za ispašu.Ta zemlja nije bila njihova već aginska i begovska i bili su kmetovi ljubuških aga Dizdarevića. Za razliku od drugih kmetova trećinu nisu davali u naturi nego u novcu, i to uvijek na isti dan u godini, na Jurjev.
Potom bi sa stokom kao „planinštarci seljaci” koji imaju dozvolu da izgone stoku na planinu, uvijek između 5. i 6. juna odlazili na Bjelašnicu u katune, u mahalu Hajvazi, koju su sami i osnovali.
Godine 1932. u Hajvazima je bilo 25 koliba, a starješina jedne od njih bio je i Murat Maksumić, djed našeg junaka (Nedžada Maksumića).
S Bjelašnice bi se vraćali pred zimu, sredinom oktobra, oko „Lučin dana“.
Otkupili su malo pomalo svoje kmetstvo od aga u dva navrata – za Austro Ugarske, godine 1900. otkupninom od 300 dukata, svakom od tri brata Dizdarevića po sto dukata i za KSHS, 1922. godine na dražbi, otkupom 1.800 dunuma aginske zemlje.
Tada počinju uzgajati i duhan, ali nikada nisu prestali sa stočarstvom.
Sva nošnja, i muška i ženska, bila je bez ikakvih ukrasa, pletena od grube, bijele i crne vune s ovčijim gunjevima i kožusima, vunenim čarapama i hercegovačkim opancima „oputašima“ na nogama. Kada bi krenuli u svoje selo govorili bi da idu „na Gradsku“ a ne „u Gradsku“.
Prema mišljenju drugih istraživača, romantičnije raspoloženih, Maksumići su bogumilskog porijekla i bili su pastiri ili „travari“ u službi „pustopašnog i nekreposnog“ hercega Stjepana Vukčića Kosače, onog „tajanstvenog i prepredenog“ vladara humskog, što „volio je žene, tri svoje zakonite i brojne raspusne i tuđe“, koji je jednu od svojih rezidencija imao u drevnoj tvrđavi ponad Ljubuškog.
Selo Gradska, Gracka ili Zagracka dobilo je ime baš po tome što je nastalo „za Starim Gradom“.
Njegovi su stanovnici kao kmetovi, nekad kao kiridžije, nekad kao stočari. Svejedno, uvijek bili na svakodnevnoj usluzi toj tvrđavi i njenoj posadi. Iz nje su nakon slavnog vremena „grešnog hercega“,strogo i nepravedno po volji sultana, u interesu svom i carskom, duže od 400 godina, vladali ljubuškom nahijom svakojaki „bahati kapetani, oholi kajmakami i raspusni ajani“.
Ovaj „ljupki zapadnohercegovački gradić“, ako je vjerovati legendama, dobio je ime upravo po jednoj od hercegovih žena, njegovoj „vjernoj ljubi“ Libuši koju je, kako narodno predanje kaže, kad se poželio ponovo ženiti i to vlastitom snahom, sam uzeo za kosu i, plah po naravi, bacio „gradu niz bedeme“.
Pred II svjetski rat siromašna Mahina porodica živi u kamenoj kućici prekrivenoj „mlaćenom slamom“ sa utabanim zemljanim podom i ognjištem u sredini. Na biračkom mjestu za selo Gradska iz 1938. godine otac Murat se vodi kao Murad, sin rahmetli Alije, na kućnom broju 6.
Ne postoji nijedna fotografija sa Muratovim likom, što pogoduje razvoju legende o mitskom vođi bande švercera, brkajliji mrkog pogleda sa podrezanom dvocijevkom u ruci, na čijem kundaku je urezao svoje ime, s ruksakom duhana „škije“ na leđima, u stalnom ratu sa starojugoslavenskom žandarima među kojima se posebnom predanošću svojoj službi isticao izvjesni žandarmerijski kaplar Osman Mrgan, kojeg su seljaci, ne bi li ga odobrovoljili i tako zatitrali tanke žice njegove sujete, zvali „Osmanaga“.
Inače, rođeni brat kasnijeg partizanskog komandanta Omera Mrgana.
Negdje u proljeće 1939. svu muslimansku djecu ljubuškog kraja u bijelim košuljama, među njima i malog Mahu Maksumića, poredali su ispred gradskog „mejtefa“,da tu aplauzom dočekaju uvaženog gosta, reisa Spahu koji je došao u posjetu Hercegovini. Čekali su poredani od ranog jutra, a reis je stigao tek pred podne. Maho je krenuo još u zoru pješke iz svog sela, bio je već gladan i žedan, sve mu se „mutilo pred očima“.
Utrnuo od dugog stajanja u zadnjem redu, daleko od željno iščekivanog gosta, tamo gdje je bilo mjesto za djecu iz siromašnih familija i udaljenih sela, bezvoljan i otupio od beskrajnog čekanja, zaboravio je riječi koje im je tada rekao i od svega zapamtio samo veliki crni auto, reisovu bijelu bradu i bijelu ahmediju na njegovoj glavi. Kad je važni starac otišao, sluge lokalnih organizatora ove „značajne posjete“,bogatih i uvaženih građana Ljubuškog, Mahi i njegovim, jednako onemoćalim drugovima iz Gradske, podijelile su po komad hljeba, malo sira i po jednu bombonu i poslali ih nazad u njihovo selo.
Često se Maho znao prisjetiti nekakve velike svadbe u dvorištu kuće slavnog i bogatog ljubuškog travara i narodnog liječnika Sadika Sadikovića, kome je Ivo Tijardović posvetio cijeli drugi čin svoje najpopularnije operete „Splitski akvarel“. Tada su, uz bombone, svatovi, bacali i zlatnike po mladencima, a djeca se tukla i bacala po zemlji ne li ih ugrabila…
Izvor: Nedžad Maksumić-„Treće lice jednine“;Dobra knjiga d.o.o. Sarajevo;SA 2017.
Preuzeto sa: Ljubušaci
