Vrijeme osmanske vladavine
U vrijeme osmanske vlasti BiH je bila jako nerazvijena, malo je bilo većih mjesta, vladala je nepismenost, jer se manji broj muslimanskog stanovništva opismenjivao u mektebima pri džamijama i medresama u većim mjestima, a nešto nemuslimanskog stanovništva opismenjivalo se u samostanima i manastirima ili kod domaće vlastele. Zbog niske opšte higijene i zaostalosti većine stanovništva, vladale su masovne epidemije raznih zaraznih bolesti, (sifilis, tuberkuloza, lepra, trahom, favus, kolera, variola, trbušni tifus, dizenterija, a kod djece morbili, šarlah, difterija i dr.), umiranje je bilo brojno jer nije bilo lijekova. Narod se obraćao za pomoć raznim vračarama ili svećenicima. Imućniji su odlazili u Dubrovnik ili su tražili od Dubrovnika da im pošalje liječnika.
Kasnije su značajnu ulogu odigrali travari odnosno atari/drogeristi, preteče apotekara. Riječ attar je arapsko-turskog porijekla, a znači prodavač lijekova, droga i začina. Prvi atari su bili Židovi, ali se ubrzo pojavljuju i atari muslimani, koji su se održali sve do Prvog svjetskog rata, a neki Židovi i do početka Drugog svjetskog rata.
Dolaskom Turaka u BiH s njima su pristigle i većinom arapske medicinske knjige i rukopisi, koje su za ugledne građane prepisivane, što je pridonijelo podizanju zdravstvene kulture. Širio se utjecaj arapske medicine preko pisanih knjiga, ali i dalje nije bilo obrazovanog medicinskog kadra. Nije bilo bolnica već se liječenje provodilo po kućama, teži su se bolesnici slali u bolnice u Jedrene ili Carigrad.
Među tim rukopisima posebno mjesto zauzimaju knjige «ljekaruše» pomoću kojih je određeni broj pismenih ljudi liječio bolesnike.
Pokušavaju se popraviti higijenske prilike, posebno osobne prema islamskim nazorima, a i popravljala se opšta higijena poboljšanjem opskrbe vodom otvaranjem javnih česama.
Dolazak i djelovanje Franjevaca
Jak utjecaj u edukaciji stanovništva odigrali su franjevci već od XIII stoljeća jer su se prvi počeli baviti zdravstvenom djelatnošću, te Židovi dolaskom iz Španije krajem XV stoljeća.
Franjevci su nastali u Italiji, nakon feudalizma i pojavom novog građanskog društva u srednjem vijeku. Završavali su visoko obrazovanje i bili promotori znanja u različitim područjima života, posebno vjere i teologije.
U Bosni su prisutni još u XIV stoljeću, kada su se nastanili u današnjem Visokom i Kraljevoj Sutjesci 1340. godine, a kasnije u Sarajevu, gdje se i sada nalazi sjedište franjevačke provincije Bosne Srebrene.
Franjevačka historiografija značajno je utjecala na razvoj historiografije znanosti i kultura drugih naroda pa, između ostalog, i u oblasti medicinske historiografije.
Rad franjevaca u liječništvu u početku Crkva nije odobravala, ali je kasnije dozvolila pa uz odobrenje Kongregacije za promociju vjere bave se liječenjem od samog dolaska u XIII stoljeću i nastavljaju liječničkom djelatnošću i za vrijeme turske okupacije.
I danas po franjevačkim samostanima mogu se naći priručnici, kao i razne „ljekaruše“ iz onih vremena. U samostanu u Kreševu ima oko 27 neobjavljenih „ljekaruša“.
Franjevcima su turske vlasti zabranile liječiti van samostana kršćane i muslimane bez kadijine „murasele“(službeni nalog). Kazne su bile rigorozne (visoke novčane kazne za samostan i zabrana daljnjeg djelovanja). U hercegovačkom kraju veliku reputaciju imao je fra Petar Bakula, koji je završio liječnički kurs u Italiji, a 1867. god. otvara i vodi apoteku od donacija francuske vlade kao posebnu pomoć katolicima u Hercegovini, kao i fra Marijan Zovko veoma tražen terapeut i kome je svijet dolazio „sa svih strana i za razne bolesti lijeka tražio“.
Doba Austro-Ugarske vladavine
Organizacija zdravstvene službe na području Hercegovine, posebno Mostara krajem XIX stoljeća bila je na zavidnom nivou zahvaljujući, prije svega, liječnicima iz porodice Kečet, ali i nekim drugim koji su se po završetku studija u inostranstvu vratili u Mostar.
Prvi se spominje Švicarac Jozef Kečet, koji je radio u Mostaru, bio je osobni liječnik Omer-paše Latasa, a kasnije Šerif Topal Osman-paše.
Nakon završenih studija u Bernu, Beču i Parizu otišao u Tursku, gdje je radio kao vojni liječnik u Krimskom ratu, a u BiH dolazi s Omer-pašom Latasom, a s njim se i vratio u Tursku, gdje je nakon smrti paše došao u sukob s moćnicima, pa se vratio 1871. godine, radio kao gradski liječnik, a 1875. god odlazi u Sarajevo i radi kao gradski liječnik, gdje 1898. god. umro.
1879. god., kada je u BiH u državnoj službi bilo samo sedam liječnika, u Mostar je iz Zadra došao Bruno von Curinaldi i zaposlio se kao rukovoditelj bolnice. Značajno ime u ovom periodu u Mostaru je dr. Franjo Hus, koji je radni vijek završio u Mostaru i tu umro 1940. god.
U Mostaru se 1882. god. našao i vojni liječnik prim. dr. Oto Weiss, koji je prije toga radio na čuvenoj Bilrotovoj klinici u Beču, a kasnije otišao u Zemaljsku bolnicu u Sarajevo. U Mostaru je radio i čuveni liječnik William Tonner, Čeh iz Praga, poznati humanista, koji je sirotinju liječio besplatno o čemu je pisao «Novi hercegovački bosiljak» u broju 20. 5. 1885. godine.
Također, u Mostaru je radio i mađarski liječnik Fakete Samule, koji je umro od infekcije radeći jednu obdukciju. Za vrijeme velike epidemije kolere, 1886. god. radili su dr. Trepeljka i major dr. Kestner, a nešto kasnije nadštabski liječnik dr. Braun i pukovnijski liječnik dr. Herman; dr Koralek i dr Tausig; pukovnijski liječnik Moritz Englander; kirurg dr. Drago Mesliger; dr. Kohn, dr. Goldfarb, dr. Franjo Bulat, dr. Gotfrid Holer, dr. Pollacek. Povremeno iz Beča u Mostar dolazio dr. Dragutin Heinzel, poznati okulist sa klinike prof. dr. Fuchsa, dvorskog liječnika, ordinirao u hotelu «Neretva». Posebno je u sjećanju starijih ostao dr. Bulat, (umro 1947.) vrstan liječnik.
Među prvim liječnicima i jedan od najznamenitijih u Mostaru bio je dr. Petar Rizzo. Rođen je u Carigradu 1832. godine. Dr. Petar Rizzo radio je u staroj bolnici na Mejdanu dok nije 1888. god. završena nova bolnica.
Doba Kraljevine Jugoslavije
Između dva rata zdravstvene prilike su bile loše, harale su socijalno-medicinske bolesti: tuberkuloza, endemski sifilis, endemska strume, parazitarne bolesti, gljivične bolesti, avitaminoze i pothranjenost. U prethodnom ratu većina stranaca-liječnika napustila je BiH, tako da je 1918. god. bilo svega 100 liječnika stranaca, a srednjeg kadra skoro nije ni bilo. Objekti su dotrajali pa se liječenje obavljalo u provizornim prostorima.
Zaslugom Andrije Štampara, ministra zdravstva Kraljevine SHS, formiraju se domovi narodnog zdravlja u mnogim mjestima BiH. U Mostaru je 1923. otvorena bakteriološka stanica, koja je bila prvi korak u uspostavljanju Doma zdravlja. Time je stvoren temelj za unaprjeđenje higijenskih prilika u gradu i posebice na selu, što je dovelo do vidnog unapređenja zdravstvene zaštite stanovništva cijele regije.
U Domu zdravlja Mostar 1931. god. radili: Lovro Dojmi, Kornelija Rakić, Konstatin Stopa, Berta Bergman, Dragutin Hlubna.
Pred II. svjetski rat u Primorskoj banovini je nekoliko banovinskih bolnica, a u mostarskoj sa 192 kreveta radili su dr. Konstantin Stopa, upravnik i dermatolog; dr. Fedor Lukač, upravnik i šef hirurgije; dr. Ivica Milaković- šef ginekološko porođajnog odjela, dr. Vjekoslav Glavodanović-šef Internog odjela; Dragutin Hlubna- asistent hirurškog odjela, dr. Safet Mujić, ginekolog i mr.ph. Ljubica Šinković-apotekarica te 17 zdravstvenih i 18 nemedicinskih radnika. Godine 1929. dr. Hlubna je imao niz dužnosti: kao gradski liječnik, liječnik u školskoj poliklinici, na hirurškom odjelu. Radio je operativne zahvate iz opšte hirurgije, porodništva, ginekologije, nekad i otologije.
Godine 1931. postavljen je za šefa očnog odjela bolnice u Mostaru što je bio sve do 1979. god. Nastavio je raditi do maja 1986. god. Posljednji operativni zahvat napravio je 4. 3. 1986. godine, a umro je 27. 6. 1986. god. u 95.-oj godini života.
Razdoblje nakon II svjetskog rata
Poslije završetka II svjetskog rata u bolnici radi malo liječnika specijalista, jedan vodi hirurgiju s ginekologijom i porođajnim, jedan vodi interno sa zaraznim, jedan očno, a ostali su bili liječnici opšte prakse.
Godine 1946. popravljene su stare zgrade, povećan broj kreveta i utemeljeni novi odjeli, a1947. adaptirana je zgrada bivšeg Poljoprivrednog instituta u koju se preselila hirurgija i nešto poliklinike, a u nadograđeni dio ginekologija i porođajno.
Nova namjenski građena zgrada završena je 1954. godine u koju useljava dispanzer za tuberkulozu sa stacionarnim odjelom za tuberkulozu, a od 1961. god. radi pod nazivom Zavod za tuberkulozu i plućne bolesti.
Bijeli Brijeg je od ranije bio primamljiv i prikladan za izmještanje bolnice iz centra grada, što se počelo ostvarivati 1962. god. preseljenjem Odjela za interne bolesti u novosagrađeni objekt sa 114 kreveta, a na njegovom mjestu proširuje se ORL i zarazno, a otvara se i Odjel za neuropsihijatriju sa 20 kreveta.
Iste godine utemeljen je Odsjek za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju u sastavu Službe za hirurške bolesti. Preseljavanje bolnice na Bijeli Brijeg nastavlja se 1968. god. izgradnjom namjenskog objekta u koji se preseljava Odjel za dječje bolesti, a njegove prostorije proširuje se Odjel za očne bolesti. Odjel za plućne bolesti prelazi u sastav Zavoda za tuberkulozu i plućne bolesti, a u njihove prostorije preseljava se neuropsihijatrija.
Godine 1969. ujedinjuje se zdravstvo u Mostaru i organizuje se kao Medicinski centar Mostar u kojem su svi bolnički kapaciteti i sve djelatnosti Doma zdravlja.
Oformljena je Služba za medicinu rada, Služba za ortopediju i Kožno-venerični odjel.
Organizacijski, postojala su dva bolnička OOUR-a (Osnovna organizacija udruženog rada): OOUR za hirurške grane (hirurgija s urologijom i anesteziologijom, ginekologija s porođajnim, ortopedija, očne bolesti, ORL i maksilofacijalna kirurgija) i OOUR za internističke grane (interne bolesti, dječje, neuropsihijatrija, zarazne, tuberkuloza i plućne, kožno i spolne, fizikalna medicina i rehabilitacija, transfuzilogija, radiologija, laboratorijska dijagnostika, mikrobiologija) i Zajedničke službe.
Medicinski centar Mostar 1973. godine registrovam je kao Regionalni medicinski centar «Dr. Safet Mujić» Mostar. Sastojao se od: OOUR-a za hirurške grane; OOUR-a za internističke grane; OOUR-a ljekarni; Radna zajednica zajedničkih službi.
Osniva se Služba za patologiju u sklopu hirurškog OUR-a i Služba za socijalu medicinu. U sastavu Službe za hirurgiju organizuje se Urološki odjel i Služba za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju.
Iste godine adaptiran je prostor na Domanovićima sa 220 kreveta za psihijatrijske bolesnike. Odjel za hemodijalizu u sastavu Odjela za unutarnje bolesti šočeo je s radom 1975. godine, a 1977. referendumom je izglasan samodoprinos (1978 – 1982) od 3% osobnog dohotka za izgradnju nove bolnice na Bijelom Brijegu.
Montažni objekti na Bijelom Brijegu napravljeni su 1978. godibe: Biohemijski laboratorij; Kabinet za nuklearnu medicinu i Kabinet za defektologiju, koji su počeli s radom 1979. god, a
1978. god oformljeno je posebno preduzeće « Inženjering RMC u osnivanju», koji je imao zadatak vođenje svih aktivnosti za izgradnju nove bolnice.
Dr. Dragutin Hlubna je postavio kamen temeljac za Novu bolnicu na Bijelom Brijegu, 1979. god. počeli zemljani radovi za gradnju nove bolnice na Bijelom brijegu, 1983. god. u nove montažne objekte preseljavaju Odjel za hemodijalizu i Odjel za infektivne bolesti, 1984. god. Odjel za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju preselio u novoizgrađeni objekt, 1985. god. obnovljen referendum za izgradnju nove bolnice (1985.-1989.).
Radiologija počela raditi 1987. u novosagrađenim prostorima u sastavu zgrade nove bolnice na Bijelom Brijegu. Laboratorij u novosagrađenim 1989. godine počinje raditi u prostorijama na Bijelom Brijegu dok je1991. god. unutarnja reorganizacija, osnovane su službe: za nefrologiju, arterijsku hipertenziju i hemodijalizu; za urologiju i za neurokirurgiju.
Izvor: Pričom kroz Mostar i Hercegovinu/Fb. stranica
