Davne 1875. godine u Stocu bijahu srpska, hrvatska i muslimanska škola. Srpska iznad Kurilića kuća, hrvatska s lijeve strane od ulaza u katoličku crkvu, a muslimanska u zgradi bivšeg mejtefa.
Rušili su vjetrovi vremena, psi rata, kiše i hercegovačke bure svu tu prošlost i pretvarali u ostatke tragova . Znakove da je nekada nešto postojalo.
Uvijek je to tako bilo. Sva ljepota ovoga grada preživjela je i sretna i nesretna vremena što protutnjaše ovom kotlinom. Od puteva pamuka do puteva kojima su izgnani prošli.
A, zapravo nisu nikada ni otišli . Samo su olabavili lanac sidra ,u stolačku kotlinu, bačenog. Do nekog vremena kada će ponovo biti jedno.
Uvijek je taj čovjek tu. “Od dalekog jučer do dalekog sjutra”. Tu na raskrsnici svjetova. Sa, u kamenim gromačama, uklesanim znakovima. Da nisu poraženi ljudi. Jer niko od njih ne zna bolje o gradu u kome kroz pokoljenja, žive.
Ta toplina trajanja još nas grije. Zadugo je neće led ophrvati. Zalud što se, ponovo, raspoznajemo “po bojama”. Što smo predugi niz godina predzonjali u tome. Što ponovo svak svoju školu ima.
Svoju stranu svijeta. I pripadanja.
Ali ,duman nam je isti. I isto iladža treba. Samo rijetki su u liftu što vozi ka vrhu. A, od njih ni mukajeta ni zazora. Niti zreca njima nema. Tek hoće da upamtimo vremena koja nisu za pamćenja.
Po njima.
A znaju li oni sve gazove i plićake do skrivenih kutaka uz Bregavu?
Odakle oblaci donose kišu? Gdje se mrijeste zelenke? Ko će najbolju kafu zaliti, a ko stravu saliti? Na koju foru najlakše prevariti, curu smuhati, od koga saznati sve stolačke tračeve?
Idu izbori. Kad birate, ne tražite čovjeka u gradu. Tražite grad u čovjeku. Ne obojena čovjeka. Već čovjeka koji nadu boji ljepšim bojama. Onoga koji će ostaviti uklesane tragove.
Pa da nas ima i kad nas vise ne bude.
Suad Kika Prndelj
