Zastava je, ako mene, čovjeka koji nije veliki ljubitelj zastava, najljepša zastava svijeta te na malom prostoru govori sve o načinu života tog naroda kroz povijest. Nebo je vedro, ispod njega se pruža travnata ledina, a njome se kotrlja točak. Većina naroda se tako odnekuda ka nekuda kotrljala kroz povijest, ali malo koji taj dio svoje povijesti uopšte smatra bitnim.
Njihova povijest počinje od trenutka kada su naselili određeno područje koje danas ima jasno iscrtane državne granice. E, sad jesu li Romi prekasno krenuli pa stigli u Europu kada je zemlja već podijeljena ili su, naprosto, ostali pri zdravoj pameti pitajući što će ljudima granice, o tome pojma nemam, tek ljudi mogu živjeti bilo gdje s drugim ljudima, bitno je da ih se kao ljude tretira.
Prvi Svjetskoi kongres Roma, održan od 8. do 12. Aprila 1971. godine u Londonu
HIMNA & BOEMI
O himni Roma već pisao na ovom mjestu i ne bih se ponavljao, ali treba još jednom izraziti divljenje spram himne koja je ujedno jedna od najpoznatijih kafanskih pjesama koju mnogi pjevaju i ne znajući da sriču riječi himne jednog naroda, u sitne noćne sate kao svoju osjećaju i obični nenadahnuti pijanci, ali i oni koje narod voli nazivati boemima.
I o toj riječi sam pisao na ovom mjestu i nemalo puta sam se zapitao što bi neki od onih koji su se dičili time što ih se smatra boemima rekli na činjenicu da ih se time zapravo, oprostite na izrazu, naziva Ciganima.
Riječ boem u značenju kakvo joj danas znamo potekla je francuskog naziva za Rome koji su u Francusku mahom stigli iz Češke, zemlje koju su Bohemijom nazivali po najvećoj povijesnoj regiji u današnjoj Češkoj, nekada Velikoj Moravskoj. Boem je, kažu rječnici i razni tumači, osoba nekonvencionalnog načina življenja, a po nekima je to osoba koja se opire buržoaskim vrijednostima.
I riječ buržoazija odavno ima modificirano značenje kao i riječ boem i nije ovo ni mjesto ni prilika da se bavimo svim značenjima tih riječi kroz različita povijesna razdoblja. Mene kao i obično zanimaju ljudi i njihove male pojedinačne sudbine.
MI SMO LJUDI
U Londonu su, pored gore navedenih stvari, tokom Prvog svjetskog kongresa Roma osnovani međunarodni odbori koji se trebaju baviti socijalnim i pravnim pitanjima, obrazovanjem, kulturom i odavanjem počasti romskim žrtvama Drugog svjetskog rata. Tih nekoliko skromnih stvari bili su početak pokušaja da Romi u okvirima država u kojima žive vlastitu sudbinu uzmu u vlastite ruke. Drugi svjetski rat, između ostalih, i Romima je bio upozorenje i jasan pokazatelj da ih se bez obzira na to što sami sebe nazivaju ljudima drugi baš i ne doživljavaju tako. Valjalo je da ljudi poduzmu nešto da ih se počne smatrati ljudima te kao ljude i tretirati. Okolnosti su ih na to primorale, normalan i pri zdravoj pameti Čovjek ne bi se time, inače, nikada zamarao.
Nije samo Porajmos bio razlog da Romi shvate da je krajnje vrijeme da se nekako organizuju i počnu boriti za vlastito pravo na život, ali tog 8. 4. 1971. godine vjerovatno toga nisu bili svjesni.
Samo godinu dana ranije, 1970. godine tadašnja Čehoslovačka počela je prisilno sterilizirati Romkinje pod izgovorom da treba smanjiti visoku i nepoželjnu stopu nataliteta Roma. Nije Čehoslovačka izumila tu okrutnost spram nekoga koga se smatra inferiornim i degenerisanim – mnoge su europske zemlje tokom 20. stoljeća sve one koje su smatrali nižim i nepoželjnim oblikom postojanja, a to nisu bili samo Romi, ali su uvijek i svugdje bili i Romi – htjeli uništiti upravo procesom prisilne sterilizacije.
Na toj su neslavnoj listi su: Švedska, Norveška, Austrija, Danska, Finska, Francuska, Njemačka i Švicarska. A početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća toj se listi pridružila i Čehoslovačka.
PRISILNA STERILIZACIJA
Svjetske organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava na ono što se na području Češke i Slovačke zvanično događalo cijelih 20 godina upozorene su tek koncem 90-ih godina prošlog stoljeća i to pukim slučajem.
Skupina Romkinja iz bivše Čehoslovačke 1999. godine izbjegla je u Finsku i tamo zatražila azil. Te žene su deportovane iz Finske bez prava na azil, ali je medicinsko osoblje prilikom zdravstvenih pregleda kod velikog broja čehoslovačkih Romkinja ustanovilo neobične i očito nasilno proizvedene deformitete reproduktivnih organa.
Sve je ukazivalo na prisilnu sterilizaciju. Finski medicinski radnici prijavili su te slučajeve Međunarodnim organizacijama za ljudska prava. Da nije bilo toga pitanje je da li bi se javnost u Češkoj i Slovačkoj ikada suočila s tim sistemski provođenim zvjerstvom. U tim je zemljama praksa sterilizacije romskih žena službeno zabranjena početkom 90-ih godina. Neslužbeno i nezvanično s tom se praksom nastavilo i nakon zabrane pa je danas zadnji priznati slučaj sterilizacije u Češkoj zabilježen 2007. godine.
Duboko, dakle, u 21. stoljeću jedna država usred civilizovane Evrope provodila je krajnje nehumanu i zločinačku medicinsku praksu svojstvenu nacistima i sličnom eugeničkom šljamu. Ide to još i cijele tri godine dublje u 21. stoljeće pa slučaj Simone Milenkove govori da 2007. godina nije označila dokidanje te prakse.
Povijest ženske borbe za reproduktivna prava je beskrajno mučna i dugačka. Prava žena su generalno došla na red među zadnjima. Prava Roma su, eto, na red došla 1971. godine. Barem su tako mislili i tome se nadali sudionici Prvog svjetskog kongresa Roma.
Nekako, nismo uspjeli istovremeno obuhvatiti sve ljude ljudskim pravima. A narod čije ime označava čovjeka, narod ljudi, dakle, izgleda ni poslije 8 svjetskih kongresa nije došao na red s obzirom da se u Češkoj tek sada razmatra plaćanje odštete oštećenim osobama u sistemski prisilnoj sterilizaciji Romkinja.
Kada, eto, dođe do prava onih koji nemaju državu i vojsku već samo zastavu i himnu pa su samim tim i bezopasni, onda savremene demokracije ne osjećaju potrebu za žurbom. I niko ih zbog toga ne prekorijeva niti poziva na odgovornost.
Na to koliko su ženska prava na raspolaganje vlastitim tijelom zvanično nebitna, između ostalog, ukazuje i činjenica da se u Čehoslovačkoj nije pristupalo sterilizaciji muške romske populacije iako je vazektomija prilično jednostavniji postupak od podvezivanja jajnika i sl.
To se opravdavalo generalnim izostankom emancipacije u romskoj populaciji. Romi su opisivani kao nenormalni, a visok natalitet je pripisivan lošem roditeljstvu i generalnoj nebrizi za potomstvo. Zato je, eto, za metodu rješavanja tih problema, umjesto uključivanja u zajednicu i ulaganja u obrazovanje i emancipaciju, odabrana sterilizacija viđena valjda kao i potencijalno rješavanje tih problema jednom zauvijek, a nekad valjda i konačno.
PODSJETNIK IZ POLJSKE
Koliko su reproduktivna prava žena u istočnoj Europi još uvijek ugrožena pokazali su i nedavni događaji u Poljskoj. Izgleda da smo se prevarili misleći da su se žene uspjele izboriti za pravo na raspolaganje vlastitim reproduktivnim organima prema svojoj slobodnoj volji. Određeni dijelovi populacije, žene naprimjer, jednom kada se za njih izbore ne mogu stečena prava uživati u miru.
Ona izgleda ostaju vječnim predmetom rasprave kao da su stečena na nečiju štetu. Nekako mi se čini da se time priznaje to da je patrijarhat, ako ga makar i pojednostavljeno gledamo kao mušku supremaciju, uspostavljen preko ženskih leđa i maternica onako kako su mnoga blaga civiliziranog svijeta stečena na štetu kolonija i manualnim radom robova.
Ali, tradicionaliste za to nije briga. Smatraju valjda pravo na ugnjetavanje svojim osnovnim, od Svevišnjeg dodijeljenim, pravom. Tako i odnos evropskih bijelaca prema europskim Romima razotkriva slabost i nemoć upravo onih koji sebe smatraju superiornima u odnosu na druge i drugačije. Oni se društveno mogu legitimirati i sebi samima prikazati kao važni isključivo ako ugnjetavaju i ponižavaju slabije i nezaštićene. Ženskim reproduktivnim organima muškarci žele raspolagati kao komadom poljoprivrednog zemljišta.
ŽALJENJE UMJESTO IZVINJENJA
Takva klima opšte retradicionalizicije zapadnih društava zasigurno ne doprinosi pravednom razrješenju reproduktivnih zločina počinjenih nad Romkinjama na području negdašnje Čehoslovačke. No, da je pravda u tom slučaju sporija od poslovične sporosti pokazale su i gotovo sarkastično kasne reakcije čeških zvaničnika.
Naime, ured čeških ombudsmana tek 2005. godine podnosi zvanična izvješća o dugogodišnjoj sustavnoj praksi sterilizacije Romkinja i nužnosti da se materijalno barem donekle nadoknadi time učinjena šteta, ali tek četiri godine poslije, 2009. godine češka vlada izražava žaljenje zbog prisilnih sterilizacija i to bez uvažavanja potrebe za isplaćivanjem naknada žrtvama tih postupaka.
Dakle, ni to nije bilo izvinjenje već žaljenje. Izvinjenja još uvijek nema, ali se barem došlo do konačnog rješavanja pitanja isplate naknada žrtvama. Uostalom, zbog toga je ova tema i dospjela u europske medije tokom ovog mjeseca tekuće, 2021. godine, 50 godina nakon Prvog svjetskog kongresa Roma.
DUGE POLITIČKE BITKE
Ne ukazuje li sve to da ne nikada ne možemo uzimati zdravo za gotovo ničije i nijedno izboreno pravo? A Romi se u većini zemalja u kojima žive još uvijek nisu izborili ni za ona osnovna ljudska. Svaka je mirna politička borba dugačka i iscrpljujuća, ali se ususret 50. obljetnici Prvog svjetskog kongresa Roma valja podsjetiti da bez te borbe rizikujemo pa i dovodimo u pitanje cijelu budućnost.
Ne smije nikoga obeshrabriti to što se čini da je borba i poslije 50 godina tek na početku. Te su političke bitke uvijek na početku. Ljudi su lako potkupljivi, lakomi na moć i privilegije pa se uvijek nađu oni koji se osjete ugroženima i zakinutima time što se neko – nebitno da li skupina ili pojedinac, izborio za svoja prava. Moramo, baš zbog toga, uz te obljetnice jedni druge podsjećati da u tim bitkama nismo usamljeni.
(Portal Udar)
