Na obalama Bregave, među kamenim obalama i sjenama vrba, stoje stolačke mlinice. Nijemi svjedoci vremena, prošlih života i mirisa domaćeg hljeba.
Nekada ih je bilo na stotine. Voda je okretala točkove, a točkovi hranili porodice. U njihovim zidovima čuvale su se priče – o žuljevitim rukama, o majkama što su nosile vreće žita, o djeci koja su pod slapovima učila prve igre.
Mlinice su bile srce Stoca. Nisu mljeli samo žito – mljeli su i brige i radosti, dan i noć, prošlost i budućnost.
Danas su mnoge tihe. Poneke ruševne, druge zarasle u travu. Ali i dalje stoje. I dalje šapuću. Podsjećaju da je Stolac bio i ostao grad vode, grad života.
Stolačke mlinice nisu samo kamen i drvo. One su uspomena, korijen, ogledalo duše. Dok teče Bregava, teći će i njihove priče.
(Glasstoca.ba)
