Negdje na raskršću sjećanja i nade, tamo gdje rijeka Bregava zrcali nebo, a vjetar nosi miris smilja i vjekovnih uspomena – nalazi se Stolac. Mjesto koje nije samo grad, već osjećaj. U srcima onih koji su morali otići, Stolac nije ostao iza njih – već duboko u njima. To je rana koja boli, ali i utjeha koja grije. To je dom koji živi u svakom dahu, iako su kilometri između njih i njegovih ulica.
Stolačka dijaspora nije obična – to su ljudi koji su, ma gdje bili, ostali vezani za svoje korijene nevidljivom niti ljubavi. Bilo da žive u Njemačkoj, Švedskoj, Austriji, Americi ili Australiji, svaki njihov slobodan trenutak, svaki godišnji odmor, svaka ušteđena marka – vodi ih natrag, u rodni kraj. U Stolac.
Kad avion sleti, kad automobil pređe zadnju granicu, kad prvi put zagrme točkovi na kamenitom putu prema ognjištu, ulicama djetinjstva i mladosti– srce zadrhti. Jer to nije samo povratak kući, to je susret sa sobom. Sa djetinjstvom, sa roditeljskim pragom, sa džamijom čiji ezan su slušali kao djeca, sa mirisom loze i smokve, sa rijekom u kojoj su učili plivati. Sve je tu, osim vremena koje je nepovratno prošlo.
Njihov dolazak nije nikad tih. To su dani kada se avlije pune glasovima, kada se peku pite, kada djeca uče prve riječi bosanskog, hercegovačkog… stolačkog. To su trenuci kada se svadbe slave sa suzama radosnicama, kada se mezarja posjećuju s ponosom i tugom, i kada se u lokalnim kafićima vode razgovori koji počinju sa „Sjećaš li se…?“
Iako žive vani, srce dijaspore kuca za Stolac. Oni ne dolaze samo zbog sunca, nego zbog duše. Oni ne zaboravljaju, ne okreću glavu, ne odustaju. Učestvuju u obnovi, doniraju, pomažu, grade – ne za sebe, nego za svoju djecu, da imaju gdje doći, da znaju ko su i odakle potiču. Jer zavičaj se ne može zamijeniti, ni kupiti, ni zaboraviti.
A kad dođe vrijeme povratka – kad se kofere zatvori, kad pogled padne posljednji put na Bregavu, na Staru Tepe, na brda što grle grad – oči se napune suzama. Ali ne od tuge, nego od ljubavi. Jer znaju da će se vratiti. Jer znaju da Stolac uvijek čeka – kao majka, otvorenih ruku, toplog srca.
Stolačka dijaspora nije odsutna – ona je prisutna u svakom kamenu, u svakoj obnovljenoj fasadi, u svakom djetetu koje nauči gdje mu je dom. Oni su snaga koja ne da da se zaboravi. Jer i kad su daleko – oni nikad nisu otišli. Srce im je ostalo u Stocu. I uvijek će se tamo vraćati.
Glasstoca.ba
