Gradska banja otvorena je 3. juna 1914, a, prema anegdoti, Mujaga Komadina je okupljenim ljudima tom prilikom rekao: ”Narode, evo ti banje. Ko ima para – bujrum, ko nema – eno mu Neretve.”
Na kraju osmanlijske vladavine nad Bosnom i Hercegovinom, Mostar je imao dva javna kupatila (hamama). Jedno na Mejdanu u Starom gradu i Gradsku banju na Musali, ili službeno – Gradsko kupatilo, koje se ubraja medu najznačajnija arhitektonska ostvarenja ovog grada.
Banja je nakon ratnih razaranja, uz finansijsku pomoć talijanske vlade, otvorena 2000. godine, a ovo je već četvrta renovacija od tada. 2010 godine je nastupila prva, kada je Banjom upravljao odjel za fizijatriju. 2023. godine rađen je krov, a ova posljednja renovacija započela je pred kraj ljeta 2024. i ulazak plivača očekuje se za dva dana, 10. jula 2025.
Historija ovog prelijepog arhitektonskog zdanja
Banja je napravljena tijekom mandata gradonačelnika Mujage Komadine koji je, oduševljen kupatilom koje je vidio u Budimpešti u maju 1911. godine, predložio izgradnju sličnog u Mostaru.
Arhitekt Rudolf Tonnies je 1912. godine izradio projekt po nacrtima tadašnjeg upravitelja mostarskog Vodovoda Miroslava Pube Loose. Na Komadininu preporuku Gradsko vijeće poslalo je Loosea u inostranstvo da proučava javna kupatila.
Banja je u to vrijeme bila najmodernije javno kupatilo na Balkanu, izgrađena u egipatsko-maurskom stilu koji se pretače u secesiju.
Mostarsku Banju karakterizira i jedan kvalitativni pomak u odnosu na ranije rađene objekte sličnih stilskih odrednica. Ovaj pomak je prvenstveno postignut integrisanjem orijentalnih elemenata bh. arhitektonske tradicije, to jest harmoničnim uklapanjem ovog objekta u arhitektonski i historijski kontekst ukupnog okruženja.
I u vanjskom izgledu se prepliću elementi različitog porijekla: dimnjak u formi minareta, secesijski elementi prisutni u oblikovanju ulaznog portala i u floralnoj dekoraciji.
