Krešavac
(Emir Buzaljko, 27.4.1991.)
To je drago kupalište odraslih Stočana i svih onih što su zakone samoodržanja na površini vode savlađivali baš na ovome mjestu. Gradivo za učenje plivanja bilo je ovdje tačno prilagođeno uzrastu budućih plivača i kvantumu dotad već savladanih lekcija iz ove oblasti, bez čijeg se totalnog poznavanja Stočanin nikada ne bi mogao nazvati Stočaninom.
Ogledalo se to u postojanju određenih prostornih repera u vodama Kreševca, nejednakim dubinama i različitim dužinama vodenih staza koje je trebalo savladati. Počinjalo se od „Bijele ploče“, pravilno oblikovane i vodama Bregave dobrano izglačane kamene hridi što se nametljivo bjelasala ispod plave površi. Sa tikvama oko pojasa, umjesto današnjih najraznolikijih šlaufa, ondašnjim velikim doprinosom poljoprivredne proizvodnje istinskom zaživljavanju plivanja. Prelazak vodene staze sa ove „ploče“ na drugu, pješčanu stranu rijeke, u početku „paski“ a onda „leptir“ ili „prsno“, bio je sigurnim znakom da ste proplivali.
Poslije vas je očekivalo savlađivanje relacije od „Kamena“, ižđikljalog iz živca podvodnog stijenja, pa ponovo, ovoga puta nešto dužim putem, na suprotnu stranu. Lepeza pravaca vaših plivajućih relacija dalje se širila po dijagonalama kreševačkih površi, vodila ka „Kupinama“ gore naviše, da bi završnu tačku dobila u „Viru“, najudaljenijoj tački, gdje bi vas opet dočekala manja okamina za odmor vašeg plivanjem izmorenog tijela.
Skokovi su počinjali sa „Kamena“, najprije na noge ili guzu, a poslije se upuštalo u najrazličitije letove sa glavom u prednjem planu, ili kojekakvim saltima. Kada ste se popeli na visoki kameni zid koji porupire plodno tle Pitića bašče, što se prostire na 2-3 metra poviše „Kamena“, i hitnuli sa njega svoje tijelo u plave vode Bregave, položili ste veliki ispit. Ja sam se uvijek pasao skokova na glavu, na noge i nekako, ali je zato moj dvije godine mlađi brat Mita, u mlađoj raji poznat kao Adža, izvodio prave vratolomije u zraku. On je skakao još prije nego što je i naučio plivati: stariji stanovnici Kreševca – Irfan Sarajlić, Asim Guzičara, Čiba, Hisa, Selam, Petko i drugi, „spuštali“ su ga u vodu, sa mosta, a drugi bi ga dolje dočekivali i, preplašena, brže-bolje izvlačili iz dubokih voda.
Poslije kupanja bi tu, u Pitića bašči, gdje je najprije beharom cvalo, a onda slatkim crvenim okruglicama bogato rađalo ogromno trešnjino stablo, bili česti gosti. Domaćini, to jest vlasnici ove trešnje, kao i susjednih smokava, rijetko bi i uspjeli okusiti njihove plodove, a zbog naših se sitnih krađa i mangupluka rahmetli Fata stalno sa nama nadvikivala i svađala. Bila je mudra, jedva je čekala da „napadnemo“ njeno voće, pa da sa nama zapodjene razgovor, a i mi smo se radovali ovim bezazlenim i nepotrebnim „nesporazumima“, unaprijed znajući da će se oni završiti smijehom ili, u najgorem slučaju, prolivom nekog od nas zbog pojedenih smokava. Još ukoliko sam, u „najljepšoj sobici na svijetu“ (moja sobica – moja slobodica), sa Draganom i Gazdom „klepnuo“ veliku hatmenu ibričinu kahve, koju je sa zadovoljstvom pripremila rahmetli nena Safa, tada je završnica bez dijareje bila nezamisliva.
Kajsije smo krali u bašči rahmetli Avde Trklje, kod jednookog mosta na Bregavi, „mosta ljubavi“, kojega je zaneseni Stočanin sagradio kako bi išao dražesnoj na drugu obalu. I mi smo ljubili na ovom mostu. Na ovom je mostu, po njegovoj kamenoj ogradi, i čuveni Mita Ljubović dugo „hodao na rukama“, s kraja na kraj, zajebavao se živo s nama tako hodajući, da bi, kada to on hoće, u vidu najkomplikovanijeg salta stropoštao svoje tijelo u vodu.
Mi smo s mosta prvo skakali, bolje reći spuštali se, iz sjedećeg položaja. Poslije, kada smo počeli ustajati na noge, na zidanu ogradu ovog mosta, voda se naglo udaljavala od nas, most je postajao sve većim, a da nismo bili ni svjesni da to samo mi rastemo.
