Te noći sam joj oćutao najljepše riječi koje znam…
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmogoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohtije, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima…
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Riječi nepovratno odbjegne iz košnice misli i u potrazi za novim mjestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvijezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospije do Tamo…
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najljepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nježno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose…
“I Neizgovorene Riječi ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvijek” , rekoh joj, “kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara” …
“Zauvijek?”- pitala je uplašeno…
“O, ne” , ispravih se, “izvini, zaboravio sam da “zauvijek” ne postoji” …
Jednog dana, dakako, strovalit će se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složit će se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Riječi, ili polegnuti tiho i neprimjetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali, naići će čerga tog ljeta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primijetit će u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdjeljati odlična viola.
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda prosijeda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati bijelog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i proljećem.
A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, vidjet ćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začut ćeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pjesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš…
I zaplakat ćeš, istog časa…
I najzad shvatiti koliko sam te volio…
