Od jutros se u meni vrpolji neka, rekla bih prije potreba, nego želja i to iskonska, nagla i sirova potreba da mi duša da petama vjetra večeras, nekamo, nekuda…
Nisam imala na umu ništa, a ponajmanje da ću je smjestiti na voz za putovanje kroz pedesete, kroz neke druge živote, neke druge ljude.
A evo me, smještena u kupe uspomena i osjećaja koje nikad doživjela nisam, ali ih se jasno sjećam i osjećam, spremam se na put. Kamo god da se osvrnem, ništa mi poznato nije, ali sve podsjeća na nešto blisko, nešto srodno – haman k’o rođeno.
Nejasno je i teškim zrakom zamagljeno i već osjećam blagu nesvjesticu kako pleše valcer sa slabosti koja mi navire iz dubine želuca. Skoro na klimaksu pred gubitak svijesti, trijezni me prodoran, čist i neprirodno poznat miris… Jasmin, ali ne onako zrelo kako inače miriše i stvara ambijent ozbiljnosti, nego zaigrano, nekako suviše mekano i nevino.
Dječija koža. Trznula me iz tog ambisa mirisa i nepostojećih sjećanja buka koju je pravila djevojka, pateći se da kofer stavi na policu. Nije ga sama donijela, pomislila sam, a kada sam ugledala kroz prozor figuru koja se toliko izvila da je ličila na sami Munchov vrisak, shvatila sam kako je figura dečko koji je: vrlo vjerovatno doprtljao kofer do voza ili imao grižnju savjesti što taj kofer nije i unio.
Pozdravila me, predstavila se i moje vizuelno je dobilo objašnjenje za ono što je moje olfaktorno osjećalo. Dječija koža, djevojčurak, 16 godina. Kaže da se zove Selma, krenula je kući…
Dečko vani joj mahnu kratko i pomalo stidno rukom, išareteći da izađe na prozor. Stavio je šeprtljavo ruke u džepove, ali je usprkos tome zračio neobjašnjivom stamenošću i mirom.
Bio je mlad, dalo se naslutiti kako se njegova duša naživjela. Škiljeći na jedno oko poželio joj je sretan put, koliko sam mogla čuti, a da se ne okrenem kao radioantena prema njima.
U glasu se osjetilo da postoji nešto što mu se valja na jeziku, nešto što ne zna kako da prevali… Reče joj da se ne naginje kroz prozor. Ne, ne… Zamoli je. Zamoli je i taman tad, kao što sve biva u svoje vrijeme, voz krenu.
U putu, Selma i ja smo razmijenile par pogleda, malo smo i proćaskale…No, kada malo bolje razmislim, vjerovatno sam ja bila ta koja je nju samo gledala i razmišljala. Razmišljala o snazi neizgovorenog, o najljubavnijim stihovima koji su nastali poslije tog trenutka…
“Ja kofer nosim, molim
Težak je al’ pošto njen je lično
Ja i taj kofer volim…”
O čemu je Selma razmišljala ne znam, je li vidjela tada i ona tu iskrivljenu figuru, a još važnije razlog koji stoji iza toga… Je li slutila kako biva voljena u tom trenu i kako će bivati voljena narednih decenija i decenija?…
I je li slutila način na koji biva voljena, čisto, bez ikakvih dodanih epiteta tome? Ne kao neuzvraćena ljubav, ne kao djevojka, ne kao prijatelj.
Bivala je voljena kao biće… Voljena je kao biće. I pitam se još samo, koliko takve ljubavi još ima oko nas? I hoću li ja ikada porasti do tih visina, da volim i budem voljena kao i isključivo biće…
Mnogi se pitaju, šta je Selma radila, šta je Selma bila pa je dostignula vrhove, one egzistencijalne, vanzemaljske. Bila je. I jest. I bilo je i jest – više nego dovoljno.
Puni smo drugih života, puni smo drugih ljudi, puni smo tuđih sudbina, sreća i nesreća. A to osvijestimo tek onda kad se pustimo da samo budemo.
Kao što je bila Selma, kao što je bio dragi Vlado… Hvala za ovaj put večeras koji je bio kao život dug… Beskonačno kratkotrajan. Putuj Selma, ti samo putuj i budi mirna… Jer kad te umjetnik voli, umrijeti ne možeš.
Adna Kargić
Izvor: https://fenomenalno.com/
