Bisou bisou, mojoj rođiti
Pričali su nam da smo se, kad smo se mi doselili u Mostar iz Njemačke kad mi je bilo 3,5 godine, izgrlile i ispričale ko da se znamo sto godina iako se nikad prije nismo vidjele uživo. Ne sjećam se tačno kad smo se prozvale rođitama, ali nije bilo ni čudno za očekivati od djece koja su učila čitanje uz španske sapunice. Isti dan kad sam ja razbila glavu, ona je rasijekla stopalo. Morale smo zajedno da idemo po kući dok to sve ne zaraste. Ja njene noge, ona moje oči. I tako nekako slično je ostalo do kraja, ma kakve god okolnosti nas zatekle. Dvije duše, od istog ters materijala satkane.
Jedino me ona mogla nasmijati toliko da me od toga danima bole i obrazi i stomak. Moja rođita, oko cenat viša, oko broja veća noga, oko godinu starija. Tačnije, ravno 51 sedmicu starija. Moj rođendan bi donio sedmicu dana kada bismo imale isto godina, a na njen rođendan bi iskoristila prvu priliku da mi kaže “vidjećeš kad dođeš u moje godine”. I sad me ta uspomena najviše boli, a navire mi ih milion. Otkako je nema, i ono malo što spavam, ne usuđujem se da sanjam.
glasstoca.ba