Nikome nije lako da donese odluku, skupi stvari i napusti zemlju u kojoj je rođen i odrastao, da ostavi porodicu i prijatelje kakav god razlog za odlazak bio. Ma koliko na odlasku obećavali da je privremeno, svi mi koji smo odlazili negdje, duboko u podsvijesti smo znali da će to privremeno prerasti u stalno. A kad postane stalno i kad osvijestimo da povratka nema ili da ga neće biti skoro, počinje borba. Ona unutrašnja. I koliko god se borili da korijene iskopamo odakle smo krenuli i presadimo se tu gdje smo došli, ne ide… ili bar ne ide lako.
„Teško je iznova počinjati, teško je praviti rezove, teško je izgubiti prijatelje i pokidati tkivo svog života. Emigracija čini da se čovjek osjeća kao da je lansiran u zrakoprazni prostor i po njemu besciljno luta. A sa druge strane, to je naravno i velika i zanimljiva avantura, isprobavanje sebe u drugom jeziku, u drugom prostoru, skupljanje iskustava koja drugima nisu data, to je na neki način osvajanje slobode. Slobode kojoj težimo, ali koja je beskrajno teška i naporna“.
Ono što posebno boli, bar mene, jeste kada oni koji su ostali, malo po malo ti oduzmu pravo na zemlju i grad, vjerujem u većini slučajeva nenamjerno. Svi mi koji živimo vani, znamo to. To su oni trenuci kada pohvalite nešto u zemlji, a kao odgovor dobijete: „Nije to baš tako, ne znaš ti to, ne živiš ovdje“. Ako imaš politički stav, uglavnom je pogrešan, jer: „Znaš, nisi ti dugo već ovdje pa ne razumiješ“. Ako kažem da je moj grad ljepši nego ikad: „Nemoj tako, nisi ti ovdje svaki dan, mnogo se promijenilo, ali na gore. Grad je pakao“. Ako kažem da razmišljam da se vratim: „Da li si poludio da se vraćaš u ovu ludnicu? Nikada nije bilo gore. Ne razumiješ, sjedi tamo gdje si, tamo ti je super“.
I tako, malo po malo, pravo na ono što je tvoje, bude mi oduzeto jer sam tamo, a nisam tu, a kad nisam tu onda i ne znam, pa bi bilo najbolje da ništa i ne govorim. Ne znam da li ste primijetili da svi ti koji govore da „nikad nije gore i da se samo lud čovjek može vratiti“, nikada nigdje iz tog mraka otišli nisu, pa sudim da mrak i nije toliki.
I onda se uopšte nisam iznenadio što sam sebe u rođenom gradu uhvatio da se ponašam kao turista. Da se radujem zgradama i parkovima. Ja sam kroz moj zrakoprazni prostor proletio i sletio. Osvijestio sam da je kuća u dijaspori, a da sam u rodnom kraju gost i turista. Osim ako nisam u svom stanu. Samo kao turista još mogu da se radujem svom gradu, a da ne budem neupućen i neznalica koji soli pamet onima koji su ostali.
glasstoca.ba
