Rijetko u kojem dijelu Hercegovine, a pogotovo Bosne, ima toliko stećaka kao u Dubravama. Od Trijebnja i Hodova na istoku do Gubavice i Bivolja Brda na zapadu dubravska je zemlja ”smrtnim sjemenom” zasijana o čemu svjedoče brojni ”kameni mramorovi”, ponegdje grupisani u nekropole, a češće osamljeni u kakvom šipražju, po osunčanim livadama ili na pitomim blagim brežuljcima. Od svih ljudskih građevina i tvorevina jedino su oni preživjeli sve ratove, bune i kalvarije, i to ponajviše stoga što su građeni od masivnog kamena koji uvijek nadtrajava čovjeka i njegove povijesne vratolome, sunovrate i mahnitluke. Njihova impozantnost i stamena dostojanstvenost odvraćali su i one najbezobzirnije i najoholije od skrnavljenja vječnog počivališta naših dalekih predaka.
Jedna od najvećih i najljepših dubravskih nekropola je ona u Opličićima. Na brojnim stećcima se i danas jasno uočavaju životinjski likovi, prizori iz lova, stilizirane rozete, arkade sa ljiljanima, astralni simboli itd. Smatra se da je većinu tih stećaka klesao i ukrašavao poznati ”kovač” Grubač, a na četiri od njih je urezao i svoj potpis.
Među opličićkim stećcima koje je radio Grubač nalazi se i onaj sa prikazom lava i srne, na kojem je urezan natpis ”Ase leži knez Radivoj Vlatković, najbolji muž u Dubravah”. Takva formulacija je u vrijeme u kojem je knez Radivoj živio (prva polovica 15. stoljeća) značila kako je on bio najugledniji i najbogatiji velmoža u Dubravama, ali, vjerovatno, i najsnažniji ratnik. Jednom riječju: sila od čovjeka.
Kakav je, pak, smisao ta formulacija poprimila danas, pokazuje nam sljedeći primjer:
Kada su prije nekih pedesetak godina istraživači naše srednjovjekovne baštine protumačili i objelodanili rečeni natpis sa stećka u Opličićima, izazvalo je to posve razumljivu pažnju ovdašnjih ljudi. Sve im je to bilo novo i zanimljivo, a pomalo im i ulijevalo osjećanje ponosa što su baš u njihovom selu nekada davno živjeli tako ugledni i, uz to, kulturni i pismeni ljudi. O tome su pričale čak i opličićke žene, hvališući se svojim komšinicama iz Prenja:
– Šuti, jadna, kako ćete se vi s nama mjeriti!? Dok se kod nas pisalo i slikalo, vaši su s kozama spavali.
A jednom prilikom, na sijelu u Šejtanića mahali, grupa žena razvezla besjedu o nekadašnjim stanovnicima Opličića čije su kosti počivale pod velikim kamenim biljezima. Nadmetale su se koja će od njih kazati što pametniju priču o tome ili otkriti kakav novi, nepoznati detalj. U to će jedna:
– Jeste li čule, sestre drage, da je na onom velikom kamenu blizu crkve napisano kako je ispod njega zakopan nekakav knez koji je bio najbolji muž u čitavim Dubravama?
– Ama, pusti bona Sajo, njihove klapnje! – prekide je Veledaruša Šabanova.
– Čuj, najbolji muž!? Nije, vala, bolji od moga Šabana pa da je sto puta bio knez. Eto, pere mi, kuha, čisti kuću, donosi vodu, bere drva, tka rute, mete mlijeko… Samo još što djecu ne rađa!
Iz knjige ”Dubravske kukrice” – fenomenologija sarkastičnog duha
Džafer Obradović
