U našoj kamenoj i sunčanoj Hercegovini nalazi se prelijepa i prostrana oaza poznata kao Dubravska visoravan. To je prostor sa najviše godišnje sunčanih dana u bivšoj Jugoslaviji. Dubrave, od milja, su pitome i ljudi znaju uživati u njoj, a i koristiti je. Dubravska visoravan se prostire na području opština Stolac, Čapljina i Mostar. Prirodnu granicu sa južne i zapadne strane čine rijeke Bregava i Neretva. Zauzima prostor od 41.3km kvadratna. Od juga selo Borojevići, koordinate 43˚ 4ˊ 12ʺ, a na sjeveru naselje Gubavica, mjesto Velika gomila, koordinate 43˚ 13ˊ 31ʺ, sa najzapadnijom tačkom Počitelj polje 17˚ 44ˊ 12ʺ i najistočnijom tačkom u selu Hodovo, uzvišenje Tolj, sa koordinatama 17˚ 56ˊ 42ʺ. Maksimalna nadmorska visina je 354 metra u selu Lokve, mjesto Gradina, dok je minimalna 40 metara u Počitelj polju uz Neretvu. Klimatske karakteristike ovog podneblja su omogućile bavljenje poljoprivredom, i kako često u narodu kažu može sve osim banana i ananasa. Narod je marljiv, uporan, strpljiv i naporno radan na plodnoj zemlji. Mali dio stanovništva je prije rata bio zaposlen u firmama koje nisu bile malobrojne. Potrebno je dobro razmisliti zašto je to bilo tako.
Po izbijanju ratnih dešavanja i agresije na Bosnu i Hercegovinu, za razliku od mnogih mjesta, narod Dubrava se samoorganizuje i svjesno prati dešavanja u državi. U junu, 1992. godine stanovnici Opličića sa nekoliko lovačkih pušaka pružaju otpor već potpuno četničkoj JNA, koju predvode dojučerašnje komšije sa namjerom pljačke i masakra nad stanovnicima tog sela. Agresorska hrabrost se prikazuje kroz paljevinu većine sela Škaljevina, te zarobljavanje i odvođenje muškaraca naselja Prenja u logor Bileća. U tom zloglasnom logoru oni su držani, mučeni i maltretirani oko 3 mjeseca. Neki su razmjenjeni, neki su nestali, neki su ubijeni…
1993. godina i napad HVO-a opet primorava narod Dubrava da se organizuje, uspostavi veze sa Mostarom, nastavi borbu za slobodu i svoje dostojanstvo. Većina stanovništva je protjerana, strpana u logore, a njihovi domovi spaljeni i opljačkani. Tada, iz ovih blagih područja ustaju heroji, neustrašivi divovi, kao što je Tahir Turajlić, posthumno odlikovan ordenom Zlatni grb sa mačevima. On organizuje borce ARBiH po selima i naseljima Dubrava, kriju se po brdima par mjeseci i uspijevaju da se preko teritorije pod kontrolom HVO-a polovinom jula probiju na teritoriju pod kontrolom ARBiH. Tu se formiraju u početku manje jedinice, a kasnije postaju okosnica 442 bbr. Mnogo heroja, zlatnih ljiljana, dala je Dubravska visoravan! Uglavnom su zaboravljeni, njihovi najbliži zanemareni, uzvišena djela im neispričana i sloboda za koju su ginuli necjenjena. I danas, više od dvadeset godina poslije, naša djeca su bez uzora i inspiracije, izgubljena i smetena, dok su svuda oko njih slavni tragovi jedinstvenih, časnih i plemenitih prethodnika.
Učimo i rastimo ponosno!
Nakon obustave ratnih dejstava ljudi se polako vraćaju u svoje popaljene i minirane domove. Na prvi pogled je izgledalo kao da tu više ništa nema, kao da ništa više nije moguće… ali vrlo brzo zamjenjuju uniforme i puške sa motikama i frezama. Nekoliko godina poslije ovaj radni narod je povratio izgled svojih naselja, obnovio stare kuće i izgradio nove… Obnovio je sve džamije, uredio hareme i uredne ih održava, dok su njive obrađene i korištene. To je narod koji živi od svog rada, zaboravljen od mnogih institucija i koji ponosno odbija da se zarazi sindromom humanitarne pomoći. Vjekovni ponos i dostojanstvo uče da se ne traži milostinja ni kad si bolestan, ali ove časne ljude boli nepravda, korupcija i kriminal. Sve što žele je da im se omogući da rade i od svog rade žive. Ne ulaze u podjele i ne vide smisao trošenja vremena na zavidne besposličarske priče. Svjesni su da vlastodršci namjerno grade razlike između ljudi, pa razumiju zašto se potencira podjela na selo i grad, koja je u mnogim slučajevima oštrija od nametnutih nacionalnih podjela. Oni su svjesni i znaju da nas samo rad može sve spasiti. Da li su svjesni ostali da nas sve ti vrijedni ljudi, Dubravske visoravni, hrane i održavaju?
Na Dubravama se i dalje gleda u nebo, očekujući kišu, plašeći se krupe i mraza. Tako je vazda bilo i bit će uz jasnu poruku da mjesta, zemlje i posla ima dovoljno za sve one koji žele pošteno živjeti, raditi, te budućnost svoju i svoje djece graditi.
To su naše Dubrave!
Demir Mahmutćehajić
