Svaki čovjek na ovome dunjaluku je izašao iz pećine, pa tako i mi Stočani. Samo što mi, za razliku od ostatka svijeta, znamo iz koje pećine i gdje se ona nalazi. Svi se mi ponekad upitamo: Stvarno, ko sam ja?
Koji su moji korijeni? Da li se ti korijeni prepliću sa silovateljima: Hunima, Avarima, Grcima, Rimljanima? Svi smo mi Stočani, ipak, iz iste pećine (mislim na pećinu Badanj – podno Borojevića, a prekoputa Kruševice – podno Bovana).
Bliži uvod
Bog dade ili ljudi iščeprkaše, još niko ne ustanovi, uvuče se rupa ko pećina u stijene. Uvuče se u stijenu iznad rijeke Bregave, pružajući dom plemenu babe Obradunke. Obale Bregave su dojile kupinovo i šipurkovo žbunje, smokve bjelice i crnice što su se utrkivale s murvovim stablima ko će više i bolje roda iznijeti.
Jabuke, kruške i oskoruše uz Bregavu hlad prostiraše gljivama i jagodama te ih čuvaše od sunčeve jare.
Jeleni, mamuti, veprovi, bizoni…Bregavom su se napajali dok je voda ribom ključala. Pećina, danas zvana Badanj (a nekad Borojeva pećina), sa svojom širom okolinom, pružala je idealno stanište za preživljavanje plemena babe Obradunke.
Bila je idealno mjesto za razvoj prve ljudske zajednice, koja će se kasnije proširiti okolo i naokolo nje. Prve zrake sunca što na vodi Bregave zablistaju, zablistaju baš tu – na ulazu u pećinu, a odblistaju u njezinom dnu. Čeprkajući nogama i rukama u pećini i oko pećine, proučavajući organske i neorganske tragove njezinih stanovnika, donekle sam rekonstruisao njihov život i razvoj tih pećinara.
Da bih vam slikovito opisao život te zajednice, poslužit ću se izmišljenim imenima.
Insert
Još sunce iza Vrsnika nije provirilo, a pijevci ispred pećine počeše kukurikati budeći stanare pećine. Na krive, obehle, runjave i stare noge, prva se pobode baba Obradunka, poglavica plemena. Udarajući nogama po usnulim tijelima i pljujući po njima, stade ih buditi.
U toj pometnji, neko u dnu pećine pušća naglas crijevni zrak, te ga baba zdimi ugarkom koji se pušio na ognjištu. Opečen, na noge skoči Zelun, pa kada viđe ko je ugarak bacio, ne smjede prdoklačiti, već mirno smahnu pepeo s veprova krzna koje mu pidžama bješe. Svi se počeše polahko popridizati, protežući se i pokazujući runju ispod pazuha.
Popridiže se i babina kćerka Razulja, te stade pripuhivati u preostale ugarke na ognjištu, ne bi li vatra plamenom zaplamtila. Pošto se svi u potpunoj tišini, bunovni, ustadoše, uputiše se nizastranu na obalu Bregave. Svi stanari pećine su imali iznad vode svoja kamenja na koja su se oprezno penjali i crijeva praznili stidljivo stenjući.
Poglavica baba se izvera na svoj kamen te iskolači oči. Svi je pozorno pogledaše. Preko zorli stenjanja i cviljenja poče izdavati dnevne zapovijedi:
“Skandoman i žena mu Mahovina danas će ići i sakupljati ježeve, kornjače, blavore i puževe. Zelun i njegova žena Pakoleč će danas vaditi korijenje kazalca, štirinu i lobodu čupati.
Razulja će vatru održavati. Ragužovani i Kruševuni će danas po Drijenskoj bari ‘tice i ribu loviti. Razuljin sin Enćun će sa Palmetunom konja na zidu pećine crtati. Ostali neka mliječe mliječarom Bregavu i ribu love.”
Završi tako Obradunka naređivati, te išaretom dade unuci znak da joj doda list lepuha.
Kada su se prepasali, svi se uputiše nazad da objeduju. Posjedaše okolo ognjišta, te iz pepela stadoše sinoćnje ostatke veprovine čeprkati. Djeca su zobala drenjine, trensle i glogovinu. Nakon objeda, svi se polako raštrkaše, svak za svojim poslom, po naredbi babe poglavice.
Borojevan sakupi djecu te ih povede da beru mlječar. Nabravši dovoljno mlječara, uputiše se ka bregavskom viru “Dva kamena”. Razulja je pognuta uz Bregavu suharke iskupljala da se vatra ne bi ugasila. Ragužovani i Kruševani pregaziše Bregavu, nazuše opanke od mamutove kože, te se uputiše uzastranu ka Drijenskoj bari.
Enćun i Palmetun počeše glanjcati kamenja s kojima će crtati konja na zidu pećine. Svi se raziđoše da iskupljaju ovosvjetske plodove, bogomdate.
U pećini osta sama Razulja da vatru održava, stalno gledajući na stijene iznad pećine. Nije prošlo puno vremena kad se pomoli pača Iliruna iz Ošanske pećine poviše rijeke Radimlje. Pošto se išamara s Razuljom u znak pozdrava, nestadoše u dnu pećine. Utuli se vatra pred pećinom, a rasplamsa se u dnu pećine.
Sunce je polahko klizilo tamo negdje da ga nema, a drveće je pravilo sve veće i veće sjene. Svjetlost vatre pred pećinom je savladala Sunčevu svjetlost. Na gornjoj crti brda, prekoputa pećine, zalajaše kerovi. Sva aktivnost pred pećinom prestade i svi podigoše organe vida ka onomatopeji laveža izmorene paščadi.
Ugledaše Ragužovane i Kruševane kako na grabovoj sohi nose mamuta. Pred pećinom puče rahatluk, podražavajući pljuvačne žlijezde na lučenje.
Svi se rastrčaše da nabave soha za nabijanje mesa. Dedo Borojevan od vatre napravi vatretinu, bacajući svu drvljad na nju. Poglavica baba zauze najbolje mjesto uz vatru, praveći sapima logu. Časkom mamuta oguliše, te ga raskomadaše u paramparčad.
Svak je svoju hisu pekao na vatri, zasoljavajući zečijom solju. Kada meso bi pečeno, poče mljackanje, žvakanje, podrigivanje, škljocanje zubima, praćeno glasnim gutljajima vode iz tikve surahije.
Kad su se najeli, ostatke pečenoga mesa začeprkaše u pepeo, a ostalo živo meso objesiše iznad vatre o tavan pećine. Naposljetku, nastade tišina koju je povremeno narušavao pokoji glasni pustipuh.
Svi se polahko odvukoše u svoje loge, zaspavši i sanjajući kako će jednog dana praviti kuće po bregavskoj vali i proplancima.
Te godine zima bješe ko nijedne druge. Napadao snijeg do ramena. Nestade hrane. U lov se ne mogaše ići. Stari i bolesni počeše od gladi umirati. Mlade majke presušiše da se nije moglo ni zamusti ako bi se ko utrunio pa i bebe skončaše.
Još se stari Skandun drži kašljući u zapećku pećine, obavijen mrkom mrklinom. Zelun, Palmetun, Ragužovan, Borojevan, Razun i ostali, jedu nokte jedni drugima, pa i svojoj djeci, dok se djeca zadovoljavaju kimicama.
Baba Obradunka uprije palcem desne noge ka Skandunu u zapećku. Skoči Štrkljo na rahitične noge te Skandovana mlatnu mamutovim oguljenim koljenom po ćiverici. Preseli Skandovan. Skočiše ostali te ga ofurgaše i raščerečiše i na smrekove koce nanizaše. Zamirisa pećina.
Prođe zima, prođe još hiljadu zima. Ko se izimi, izimi. Ko preseli, preseli. Ostade jedino konj na zidu pećine, a ostali se raseliše po vali stolačkoj.
Aziz Zizo Selimović
