Kad imam ozbiljnog posla na telefonske pozive javljam se u krajnjoj nuždi. Nedavno, usred sastanka, kažu mi: ‘’Telefonski poziv iz Stoca. Zove Zekira Turković.’’ Iako je sastanak važan, nakratko se prekida, jer zove važna osoba. “Imaš li malo vremena za mene“, ne predstavljajući se, pita me tako prepoznatljiv glas.
“Za tebe uvijek. Ti si moja strina i prva moja učiteljica.“ Zekira me zvala zbog neke urgencije i na kraju kratkog razgovora mi kaže: ”Imao si ružan rukopis, a bio si dobar, za mene najbolji matematičar.“
Prave učiteljice pamte i poslije 50 godina sve mane i vrline svih svojih učenika. U osnovnu školu „Ragib Dizdar“ u Stocu sam pošao 1963. godine.
U četiri odjeljenja nas više od 100 prvačića. Senad Marić zvani Pinda, Senad Repeša, Branka Šakota, Mirjana Žarković, Nevresa Dizdar, Edo Turković, Zlata Heko, Mujo Frenjo zvani Kveha, Zijo Selimić, Edo Čokljat zvani Šoda, Zeko Sefo, Vesna Pudar, Jasna Dedović, Senada Pirija, Mediha Frenjo, Mira Lemeš, Aida Padalo, Mustafa Hodžić zvani Tuce, Miralem Brkić zvani Špire, Mita Dizdar zvani Dolar, Miralem Zekić, Aiša Bjelavac, Edina Razić, Juso Behmen, Ranko Vulić, Esad Isaković, Edo Beća, Vesna Bašić, Jadranka Čekro, Jelena Lela Pavlović, Duška Zelenković, Miro Šehić, Minka Kaplan, Nedeljka Raguž, Nizama Buzaljko, Branka Bogdanović, Dragan Rudan zvani Hondo, Elmedin Eminović zvani Banka, Mustafa Joldžo su oni od moje generacije kojih se mogu sjetiti i s kojima sam naučio prva slova i prve brojeve od učiteljica prvih razreda popodnevne nastave stolačke osnovne škole davne 1963.godine – Zekire Turković i Mare Miličević.
Nisam bio baš najbolji učenik, ali Zekira mi nikada nije davala manju ocjenu od četiri.
„Znaš ti to“, govorila bi to onako uvjerljivo, kao da je to zaista istina. A, ja bih, kao i većina djece, volio najviše fizičko vaspitanje. Igralište je tu odmah iza škole, na mjestu današnje srednje škole. Imamo i loptu kupljenu u „Bati“ kod trgovca Pere. Lopta je gumena i koja se nikada nije mogla napuhati do kraja, tako da bi kod šutanja uvijek dobivala krivudavu putanju.
A, ako bi se kojim slučajem slomilo staklo na školi, domar Zulfa Čerkez bi ga odmah promijenio. I dok bi dječaci dva popodnevna odjeljenja prvačića strastveno šutali loptu, učiteljice Zekira i Mara bezbrižno bi „prebirale “ skorašnje čaršijske događaje i posljednja stolačka kadrovska rješenja.
Ko su to miljenici Dušana Grka, Marka Gadžića i Muje Obradovića? Jedino bi malo utišale ako bi kojim slučajem naišao direktor Drago Kokotović, koji je sem direktorske funkcije zamjenjivao bilo koga nastavnika u bilo kome predmetu, sem matematike, u slučaju da nastavnik ne bi mogao održati čas. Kad se spominju direktori osnovne škole Stolac tih godina, sem Drage, moraju se spomenuti Ragib Hrle, Sulejman Dizdar, Ahmo Turković, Vasko Drobnjak.
Imali smo u školi i marendu. U Crvenom krstu, koji se nalazio odmah do zgrade Općine, djeca manjeg uzrasta svakoga dana imaju besplatnu hranu. Tamo je zaposlena Vasva Isaković, tetka Senada Repeše. Senad i ja imamo protekciju. Kad ima mesa, dobijamo ga više od ostalih. Na jelovniku su: grah, makaroni, gulaš. Jedino ne volim sutlijaš, ali to Vasva zna i daje mi nešto za zamjenu.
Najsretniji smo, naravno, kad se čuje zvono kojim podvornik Huso Turković označava završetak posljednjeg časa. Žurno se ide kući presvući, te trkom na Ratkovinu, gdje je skup djece. Igra se većinom sakrive. Sakrivamo se po obližnjim sokacima i parkovima. Često se sakrivamo i u džamiji, na mafilama. Ne brani nam to ni hodža Jugo. A najhrabriji, među kojima sam i ja, sakrivamo se u prolupanim mezarevima u haremu iza džamije. Glumim hrabrost, a redovno tu veče sanjam mejta u mezaru.
“Halali dedo, samo se sakrivam tu pored tvojih kostiju“, govorim mu u snu. Sreća, tu pored mene spava tetka mi Hatidža, koja je dugo godina živjela s nama i koja me brzo vraća u stvarnost.
Pamtimo iz tih vremena i početak industrijske i potrošačke revolucije. Sinonim za to su prve japanke koje su se mogle kupiti u trgovkinje Fatime, prvi sladoled iz aparata koji je bio postavljen u Zdravljaku, prvog bezalkoholnog pića kokte koju je prodavao Huso Prndelj u prodavnici koja se nalazila na samoj čaršiji.
A fudbalske utakmice su posebna draž. Odigravaju se nasred ceste ispred muzeja. Ne smetaju nam parkirani automobili, jer ih u Stocu ima veoma malo. Tek ponekad, nakratko, prekidamo utakmicu kad naiđe pruga Centrotransa na relaciji Sarajevo – Dubrovnik, Mercedes Studenog ili pak Opel Begana Kohnića.
Pobjednici dobivaju koktu iz obližnje Husine trgovine ili pak kolač haran u slastičarni Safeta Sarajlića, koja se nalazila ispod oraha u centru Stoca. I danas je zgrada osnovne škole na istome mjestu, samo što više ne nosi naziv „Ragib Dizdar“ i nije pod njenim krovom jedna škola već su dvije: Prva osnovna škola Stolac i Osnovna škola Stolac. U Stocu kruže priče da će biti organizovana i treća osnovna škola sa djecom srpske nacionalnosti koji sada idu da pohađaju školu u Berkoviće. Djeca čak ne ulaze na ista školska vrata.
Djeca naših generacija su se dijelila po tome ko bolje šuta loptu, onu gumenu kupljenu kod Pere u „Bati“, a danas … Šta li bi Drago Kokotović rekao na sve ovo? Po profesiji sam računovođa i struka mi nalaže da događaje kvantificiram (iskazati veličinu, vrijednost brojem), te bih onda mogao sve ove naše poratne godine kvantificirati na sljedeći način:
U Stocu je školske godine 2017/2018. u jednu osnovnu školu upisano 32 (slovima: trideset dvoje), a u drugu 7 (slovima: sedam) prvačića, što kad se zbroji, sabere, sumira, daje broj 39 (slovima: trideset devet). U naš ured u Mostaru prije izvjesnog vremena dođe iz Banje Luke zahtjev za dostavu ponude za naše usluge. Posao može biti veoma značajan i dajem u zadatak pripravnici da detaljno pročita dopis kako bismo odmah prikupili potrebnu dokumentaciju.
„Pa, ja, šefe, ne znam ovo pročitati. Ćirilica.“
Kad je pripravnica vidjela moju nevjericu i zapanjenost tom njenom izjavom, pokuša se opravdati:
“Ja odlično znam čitati i pisati engleski jezik, ali ćirilicu ne znam. Ona se ne uči u školi u Čapljini!“
‘’Pa, s kime ćemo, dijete, mi graditi državu? S Englezima?’’
Zoran Turković
